Strankama bi odgovaralo da se umjesto izbora uvede dogovorna rotacija, kao u komunizmu: HDZ bi predao vlast, ali da ne padne grubo. SDP bi uzeo vlast, ali bez previše truda. Da se ne umori kandidirati na sljedećim izborima i povlače se. Šeks će se posvetiti pisaju prevaznih memoara, Jarnjak pravljenju vina, Bebić mandarinama, Hebrang svojim hobijima… U sljedećem će koraku Milinović shvatiti da mu nedostaje lički zrak, a Kalmeta da se zaželio mediteranske klime. A njihova će mjesta u budućem stranačkom predsjedništvu zauzeti neki ljudi koji mogu uvjerljivije nositi ideju i vrijednosti nekorumpirane neokonzervativne politike.
To potiče i SDP na promjene. Vidjevši što se događa u HDZ-u, i on će se morati riješiti nekih svojih elemenata koji opterećuju kako bi zadržao aktualnu prednost među biračima ili ostao ozbiljan izborni protivnik. I tako će hrvatska politička scena u predizbornom finišu dobiti dvije renovirane i rekonstruirane stranke, usklađenije s duhom i izazovima vremena, koje su uza sve svoje nedostatke temelj političke stabilnosti i demokratskog razvoja države. Tako bi to nekako bilo da se politika poima i kao igra i kao odgovornost, a izbori kao politička utakmica.
Iluzija i pozitivna kombinatorika trajale su samo dok HDZ nije objavio svoju poruku. Poruka je glasila: ne namjeravamo mijenjati sebe, mijenjat ćemo – izborne jedinice. Umjesto da, u skladu s duhom vremena, a i preporuka koje dolaze od vanjskih saveznika, uvjeri Vladimira Šeks da mora otići iz vrha politike, Jadranka Kosor, možda i iz straha za vlastiti položaj u stranci, povjerila mu je da skroji nove izborne jedinice. SDP je mogao odahnuti. Protivnik se ne mijenja, pa ne mora ni on.
