MIROSLAV KUSKUNOVIĆ

Pročitavši tekstove kandidata za nagradu, članovi žirija zaključili su da još ima kvalitetnog ekonomskog i poslovnog novinarstva, samo što u moru površnosti i žutila ne dolazi do izražaja.

Novinar Jutarnjeg lista Miroslav Kuskunović ovogodišnji je dobitnik Nagrade ‘Hrvoje Mateljić’ za najbolje novinske priloge o gospodarstvu u Hrvatskoj objavljene u 2010.

• U svojim sam tekstovima nastojao iznijeti stajalište i omogućiti da istina dođe na vidjelo i do čitatelja. Na tome ću ustrajati i dalje – istaknuo je Kuskunović na svečanoj dodijeli koja se održala u petak 18. ožujka u zagrebačkom Hypo centru.

Kuskunović je pobjedio u konkurenciji od 11 prijavljenih kandidata. Radove je ocjenjivao žiri u kojem su bili urednici Darko Buković (Privredni vjesnik), Gojko Drlića (Večernji list), Željko Ivanković (Bankamagazin), Darko Markušić (Poslovni dnevnik), Miodrag Šajatović (Lider), Željko Šojer (Business.hr) te predsjednik žirija Viktor Vresnik (Forbes). Primivši nagradu, Kuskunović je zahvalio članovima žirija, roditeljima Hrvoja Mateljića, koji mu je bio kolega i prijatelj, te kolegama novinarima jer se, istaknuo je, danas doista teško boriti s površnošću i žutilom.

Plaketu i novčanu nagradu Kuskunoviću je uručio direktor Lidera pressa Željko Vukelić, a kipić Likovnog studija predao predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević. Osvrnuvši se na ulogu novinarstva u društvu, Vidošević je naglasio da je vrijeme političkog utjecaja prošlosti i da posebnu ulogu u odlučivanju ima gospodarsko novinarstvo. Stoga je apelirao na Lidera da ustraje na nagradi kako bi ona zaista postala tradicija.

Nagrada, koju je utemeljila redakcija Lidera kao spomen na prerano preminulog kolegu Hrvoja Mateljića, ove je godine dodijeljena drugi put.

• Hrvoje nas je napustio u tragičnim okolnostima prije dvije i pol godine, u naponu novinarske snage – rekao je glavni urednik Lidera Miodrag Šajatović.

• Utemeljenjem nagrade za poslovno novinarstvo – nastavio je – osim što želimo sačuvati uspomenu na Hrvoja, želimo odati priznanje kolegama i kolegicama koji u sadašnjim izazovnim vremenima ustraju na visokokvalitetnom i analitičkom novinarstvu, na pisanju koje čuva ekonomsku logiku razmišljanja pred nalom neznanja, politikanstva i žutila.

Šajatović je zahvalio kolegama iz drugih redakcija i novinskih kuća koji su bili članovi žirija i svima koji su se natjecali jer se, naglasio je, čitanjem njihovih radova dolazi do zaključka da kvalitetnog novinarstva, kad je riječ o ekonomskim i poslovnim novinarima, još ima, samo što u moru površnosti i žutila ne dolazi do izražaja.

Želio bih da ova nagrada postane stvar prestiža među nama, malobrojnim ekonomskim novinarima. Namjeravam se i dalje javljati na natječaj jer tako želim odati svoje priznanje Hrvoju, s kojim sam počeo u Poslovnom tjedniku i pamtim ga kao iznimno duhovitu osobu, samozatajnom, skromnom, ali nadasve poštenog i korektnog novinara velikog znanja – rekao je za Lider Miroslav Kuskunović, dobitnik Nagrade ‘Hrvoje Mateljić’ koji je posljednje dvije godine objavljivao tekstove u tri redakcije: u Globusu, Forbesu i Jutarnjem listu. Objavio je nekoliko važnih tekstova o agrobiznisu u kojima je secirao lošu poljoprivrednu politiku koja se u Hrvatskoj vodi cijelo desetljeće. Smatra da je jakim komentarima o lošoj poljoprivrednoj politici i rasipanju poticaja u deset godina (više od 25 milijardi kuna) uspio protresti resornog ministra, ali i seljake, koje nije štedio, barem onaj dio koji se ne ubraja u prave tržišne proizvođače.

Odgovoran pristup i educiranost moraju biti glavne odlike gospodarskih novinara. Novinar mora imati stajalište, makar ono bilo pogrešno, i ne smije pognuti glavu pred zaprekama na koje nailazi u svojoj karijeri – savjetovao je Kuskunović.

Vodio je i prvi intervju koji je Slobodan Vučićević dao hrvatskim medijima, a nakon toga i drugi u kojem je taj srpski biznismen najavio nove akvizicije u regiji. Kao dopisnik iz Beograda (od 2004. do 2007.) bio je prvi novinar koji je posjetio vojvodanski gradić Indiju koji je u Financial Timesu proglašen jednim od najboljih mjesta za ulaganje. Nakon njegove reportaže o Indiji su počeli pisati i srpski mediji. Zbog beogradskog iskustva uspjevao je u tekstovima o regionalnom širenju opisati što će se događati na tržištima i u kojem će se smjeru razvijati ekonomski odnosi.

U iduće bi se dvije godine, ako uopće postoji, morao naći takozvani Higgsov bozon, kaže dr. sc. Daniel Denegri, znanstvenik Europskog centra za nuklearnu istraživanja. Upravo bi ta čestica mogla, prema naglašanjima, otkriti tajnu postanka, put kroz vrijeme i potpuno nove dimenzije.

Dakle, Hrvatska ima mnogo dužu tradiciju suradnje s CERN-om koja traje još od 50-ih godina prošlog stoljeća. Na CERN-u ima ljudi koji su došli iz Zagreba, Splita, kao i onih koji poput mene žive vani, a sada i grupa dinamičnih mladih ljudi cijelo vrijeme putuje na relacijama Zagreb – Zürich, Split – Zürich. Jedan od voditelja te nove ekipe je Ivica Puljak, briljantan momak iz Splita, a ima i dobar momak u Zagrebu Vuko Briljević. To je ta generacija mladih.

Sve vam ovo govorim da bih pojasnio kako je Veliki hadronski sudarač (LHC) konstruiran iz budžeta CERN-a. U ovih je dvadeset godina cijena LHC-a narasla do otprilike pet milijardi eura. Svake godine malo-pomalo CERN je iz svog budžeta plaća taj projekt, ali eksperimente kao što su CMS, u kojem sudjeluju znanstvenici sa Splitskog sveučilišta, i Atlas ne financira CERN nego fizičari ili bolje rečeno institucije kojima pripadaju fizičari koji rade na eksperimentu.

Splitsko sveučilište preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, odnosno Hrvatska, daje otprilike 100 tisuća švicarskih franaka godišnje za eksperimente CMS i Alice, ali to je tek za participaciju u eksperimentima. Da bi postala dio CERN-a, Hrvatska bi morala davati otprilike dva milijuna švicarskih franaka godišnje, proporcionalno svom BDP-u.

<p(E sada, kada se stavlja kravata?! Jedan sam od pet-šest ljudi koji su začetnici eksperimenta CMS, odnosno jednog od ova dva velika eksperimenta pokrenuta 1989. i 1990. na CERN-u. Deset smo godina radili na eksperimentu s profesorom Carlom Rubbijom koji je dobio Nobelovu nagradu zbog otkrića W i Z čestica i jednog smo dana sjedili u kafeteriji i pitali se što ćemo dalje. Naš eksperiment, koji se zvao UAI, bio je pri kraju, našli smo W bozon. Raspravljali smo koja je iduća stvar koju treba naći: to je bio Higgs. Razmišljali smo kako to napraviti. Imao sam tad 20 godina manje nego danas, bio sam u najboljoj intelektualnoj i fizičkoj formi, iako sam ja ka’ Bog i sad (smijeh). Nas pet-šest nekoliko smo mjeseci svaki dan raspravljali po nekoliko sati kako bismo osmislili eksperiment bolji od onoga na kojemu smo prethodno radili planirajući otkriti Higgsa do 2000. godine. Odredili smo, otprilike, koje će biti dimenzije tog eksperimenta, napravili prvi proračun. Mišlili smo da će stajati oko 450 milijuna švicarskih franaka i nismo se jako prevarili.

Kad je eksperiment proradio prije dvije godine, sve skupa nas je stajalo 540 milijuna švicarskih franaka. E, a zašto nosimo kravatu? Kako ja nemam ni milijuni dio tih para u džepu, a ni moji kolege, odlučili smo obići laboratorije u Europi, razgovarali smo s fizičarima i kolegama, direktorima laboratorija pa smo im rekli: ‘Imamo ideju za takav i takav eksperiment, ima li kod vas fizičara ili inženjera koji nam se žele priključiti? Ako nam se priključe, onda bi i vaš laboratorij morao pridonijeti izgradnji jednog dijela tog detektora.

Da, proputovao sam praktički cijeli planet, ali uspjeli smo! Ima zemalja koje su nam dale velike svote: na primjer, SAD su dale 105 milijuna, Švicarska 70, Francuska 50, a Rusija 35 milijuna franaka. Ne možete onda na razgovor s ministrom za znanost, sveučilište ili privredu doći u rebatinkama, kako bi se reklo, morate ipak stavit kravatu, lijepu košulju jer, naravno, pare se ne daju siromasima.

Da, kao što sam ja prije 20 godina išao po svijetu i tumačio ljudima što sve možemo napraviti ako nam se pridruže, tako je meni 1976. prišao Carlo Rubbia, nevjerojatan čovjek u svakom aspektu, i iznio mi svoju ideju kako nešto transformirati u akceleratoru u CERN-u. Napravili smo s njim nešto apsolutno jedinstveno u svijetu. To je bilo kao da vam Kristofor Kolumbo 1492. kaže: ‘Čujte, imam brod, imam ideju, idem u Indiju s druge strane svita pa nećemo ovisiti o Portugalima i njima plaćati takse, nego ćemo mi sami naći bogatstvo’. Bogatstvo su onda bili papar i mirodije, a nama je bogatstvo naći ono što je jedinstveno.

Da, sada smo nadomak velikog otkrića u znanosti, ali u njoj ništa nije 100 posto sigurno jer ekstrapoliramo na osnovu onoga što poznajemo i teorije. Ekstrapoliramo onaj dio koji još ne znamo kao što je Kristofor Kolumbo krenuo na zapad da bi stigao u Indiju, a na pola je puta našao na Ameriku. Tražio je jedno, a našao drugo.

U iduće dvije godine ili godinu i pol vjerojatno bi se, ako on doista postoji, morao naći takozvani Higgsov bozon. Kažem vjerojatno jer to je isto teorijska shema koja je dosta komplicirana i koju ne prihvaćaju svi teoretičari. Recimo, postoji 90-postotni konsenzus među teoretičarima da je to dobra teorija koja tumači jedno od ključnih pitanja koje znanost mora protumačiti – porijeklo masa čestica. To je zapravo vrlo važan problem jer činjenica da neke čestice imaju masu, a neke nemaju, dovodi do narušavanja nekih simetrija, a posljedica toga je da imamo razne sile s raznim dometima. Postoje četiri čestice koje su jako usko vezane: W+, W-, Z i foton, čestica svjetlosti. Ove četiri čestice čine jednu cjelinu, one su kao četiri brata, ali jedan je mršav, mršav, mršav, to je taj foton koji ima masu nula, a ova tri druga su jako masivna. E sad, u toj općoj, globalnoj shemi koja inkorporira W+, W-, Z i foton, postoji dio te teorije, mehanizam koji omogućava pojavu mase u teoriji, a da teorija zadrži svoju matematičku koherentnost. To je tako zvani Higgsov mehanizam i u tom Higgsovom mehanizmu, ako je ispravan teorijski dio, morala bi postojati čestica koja se zove Higgsov bozon. Da bi se taj Higgsov bozon pronašao, izgrađen je LHC. To je bio primarni cilj njegova nastanka, iako ima mnogo drugih ciljeva zbog kojih se izgradio LHC akcelerator i na njemu dva velika detektora – CMS i Atlas.

Prvi je put cjelokupna planetarna fizika elementarnih čestica ujedinjena na jednom projektu koji se odvija u CERN-u. Zato je zapravo CERN i bio osnovan 1954. jer je Europa, koja je tek izišla iz rata, shvatila da je ratom izgubila i primat u znanosti. Iz Drugog svjetskog rata izasle su dvije kolosalne zemlje SAD i SSSR. Pazite, CERN je danas drugi najveći američki laboratorij na svijetu. Toliko ondje radi Amerikanaca.

Znanost nije napravljena, a to ljudi teško shvaćaju, radi povremenih velikih pronalazaka. Da, da, briljantni američki fizičar i pisac Leon Lederman prozvao je Higgsov bozon Božjom česticom, ali to nema nikakve veze s Bogom niti s Jahvom, niti s Alahom, niti s ovim našim kršćanskim. Lederman se zapravo našalio, a bio je jedan od velikih, dobio je Nobelovu nagradu 1985. godine. Dugo je bio direktor Fermilaba, velikog laboratorija pokraj Chicaga koji je uz CERN najveći laboratorij na svijetu. On je napisao knjigu o traženju te čestice koja je kao Sveti gral fizike. Budući da je tu česticu tako teško naći, i već se 30 godina traži, nazvao ju je Vražjom česticom. Urednik mu je na to rekao: ‘Čujte, ako vi to tako nazovete, knjiga se neće baš dobro prodavati. Nazovite vi to Božjom česticom, to će lakše ići tim više što su Amerikanci lakovjerni. Tako je i ostalo.’

Ako ispadne da smo pogodili cijelu teorijsku zonu, ako je ondje gdje se očekuje, onda će broj tih mikrosudara koje mi proizvodimo svake nanosekunde biti dovoljan da dođe do produkcije Higgsova bozona. Vjerojatnost je vrlo malena. Ipak u oko tisuću milijardi sudara, ako on postoji kako ga teorija predviđa, Higgsov bozon bi se morao pojaviti. Vidjeli bismo ga svojim detektorima. Svaki sudar koji proizvodimo neka je vrsta mikro Big Banga. Ali mi ne napravimo samo jedan. Ima takvih sudara sada po prilici 10 milijuna u sekundi.

(smijeh) Ma nema razloga za zabrinutost. Deset milijuna puta u sekundi događa se mikro Big Bang.

Ako ga ne vidimo, a postigli smo osjetljivost aparature i akceleratora, znači da teorija, onaj najjednostavniji oblik takozvanog standardnog modela s Higgsovim mehanizmom, nije ispravna. Teoretičari će se početi usmjeravati drukčije, oni već imaju ideje gdje da se traži. Ako ga ne nademo, onda bi bora za ove alternativne teorije mogla trajati 10-20 godina jer su te druge teorije manje razrađene, eksplicitne. Ipak, nadam se da ćemo naći Higgsa u iduće dvije godine, to bi bilo ka’ Bog za mene, baš bi bilo lipo, onda bih se mogao lipo povući na vrijeme, brinuti se za unuke i tako. Puno me toga zanima, ali cijeli je problem što je život kratak.

Nakon što otkrijete Božju česticu, tko zna kamo će nas sve to odvesti?!