Pohlepna taktika nekolicine

Mogao sam bilo gdje u svijetu pokrenuti posao, ali odabrao sam Hrvatsku jer je to zemlja velikih, ali neiskorištenih potencijala. Sad su ljudi nezadovoljni i nesretni, ali stvari neće umjesto njih pokrenuti netko drugi: ni Vlada, ni stranke, ni EU, ni itko drugi.

Mnogo njih reklo mi je i kako vjeruje da su Hrvati lijeni, no ja vjerujem da su ljudi ovdje jednako vrijedni kao bilo gdje drugdje. Nedostaje im jedino vatra, strast koja proizvodi motivaciju i energiju vidljivu drugima. Tu je i mentalitet ‘stečenih prava’, ostatak iz socijalističkih vremena. ‘Moj je djed bio brodograditelj, moj otac također, i ja sam brodograditelj. Ništa me drugo ne zanima.’ Takvo razmišljanje morate promijeniti kako biste našli nov put prema naprijed. Naučite novu vještinu ili zanat i radite nešto drugo. Takvo stajalište nikako ne pomaže vašoj obitelji i vašoj djeci ili njihovoj djeci sasvim sigurno neće osigurati bolju budućnost. Gdje, dakle, naći nešto u što se može vjerovati?

Možda je prvo takvo mjesto vlast, lideri vaše zemlje. Nažalost, vlast je u ovoj zemlji narodu nanijela veliku nepravdu. Možda misli da će, bude li uskraćivala informacije i svoj narod držala u neznanju, lakše moći manipulirati njime i raditi što hoće. Ja na to mogu reći jedino: ‘Nemojte danas održavati referendum o ulasku u Europsku uniju jer sigurno će propasti.’ I s dobrim razlogom. Vlada nije napravila ništa kako bi informirala, još manje obrazovala, javnost o tome što može očekivati i kako će ulazak u EU utjecati na ljude ili na njihove poslove, dapače, na njihovu egzistenciju. Nemojmo stoga tražiti u vlasti nešto u što ne možemo vjerovati.

Što je s poslovnom zajednicom? Ljudima koji se smatraju toliko važnima, koji s jedne strane zahtijevaju poštovanje dok ga s druge ne pokazuju? Ljudima koji su toliko zauzeti, poput hrčaka na vrtuljku, i trče naokolo a da ne idu nikamo? Ljudima koji tu svoju zauzetost iskorištavaju kao ispriku za nečinjenje ispravnih stvari? Ljudima koji si dijele medalje za rekordan broj održanih sastanaka u jednom danu? Ili možda da se ugledamo na novu bogatu trgovačku klasu koja se razvila u Hrvatskoj na deranju kože turistima i sada se ukoliko vozika u audijima, porscheima i bentleyjima? One koji pokušavaju uvjeriti turiste da je ovdje jednako dobro kao na jugu Francuske? Času vina na Kaptolu platite dvostruko više nego u Londonu! Zašto? Ovo je siromašna zemlja kojoj pohlepna taktika nekolicine nimalo ne pomaže prosperirati. Ne, ne vjerujem da ćete inspiraciju dobiti od poslovne zajednice. Dobro, onda Crkva? Vidim da mnogo ljudi ovdje ide u crkvu svake nedjelje, uostalom, i ja često idem. No budimo iskreni, koliko nas zaista zna što znači biti dobar katolik? Hoće li nas Crkva odvesti u bolju budućnost za koju se molimo kad smo u njoj? Iskreno – sumnjam. Katolička crkva mora ispaštati za mnogo toga, ima li se na umu njezina povijest, uloga tijekom stoljeća.

Jedno je sigurno: Crkva vas neće spasiti, samo Bog to može. Crkva je samo velik biznis s nekretninama, kapitalom i bogatstvom teško razumljivim prosječnom čovjeku. S druge strane, ako se od toga osjećate bolje, zašto ne, idite u crkvu. Ona je dobra ako trebate nekakvo sidro u turbulentnom životu, ali svi znamo da je ono najvažnije u vašem srcu, način na koji vi sami komunicirate s Bogom. Crkva isto tako, bojim se, nije odgovor koji tražimo. Što je ostalo? I vi ćete se, vjerujem, složiti kažem li da nam Bog svaki dan pruža prilike, a na nama je da ih uočimo i imamo hrabrosti djelovati. Kaže se i da nema jamstava, samo prilika. Mi se moramo podići, pokrenuti i vratiti se u igru života, onako kako bi to i trebalo biti, ne jednostavno živjeti od dana do dana. Moramo zahtijevati da nas obrazuju o ključnim temama poput članstva u EU i tome što će to značiti za naš život, poslove, preživljavanje. Moramo se zapitati: ‘Što ja mogu napraviti da napravim razliku?’ Svatko od nas može od danas pa nadalje misliti jednu pozitivnu misao svaki dan: sjetiti se nečega na čemu je zahvalan u svom životu. Svaki dan možemo podijeliti jednu pozitivnu misao ili mišljenje s prijateljem koji istu stvar može napraviti za nas. Djeci roditelji trebaju biti uzor i primjer. Počnite jačati svoju obitelj i pomožite svojoj djeci da razmišljaju pozitivno o životu jer u suprotnom samo stvarate još jedan naraštaj apatičnih i kiselih ljudi bez optimizma i vjere u sebe. Vjerujem da bi i učitelji trebali djeci u školi svako malo davati zadatke na temu ‘Nešto na čemu sam zahvalan/na’ kako bi im pomogli da svoje misli usredotoče na nešto pozitivno.

Budućnost pripada nama, mi je stvaramo, vjerovati ili ne. Vjerujemo li da možemo, onda doista možemo. Nemojte okretati leđa svojoj odgovornosti. Ovo je VAŠA zemlja i VAŠA je budućnost u pitanju. Vi birate svoje dužnosnike, predsjednika republike i vladu. Jednog će se dana pojaviti prava osoba i prava stranka, treba se nadati samo da to ne bude prekasno. Do tada nije sramota birati između manjeg zla. Na kraju krajeva, isto je u Americi. Važno je preuzeti odgovornost i sudjelovati. Obrazujte svoju djecu, nemojte samo šetati po kući, cendrati i žaliti se na loše političare. Ne ostavljajte drugima stvari za koje ste sami odgovorni. Ako vam se ne sviđa kako vaši izabrani dužnosnici i njihove stranke obavljaju svoj posao, srušite ih na sljedećim izborima s vlasti i držite političare na vatri dok se ne pojavit netko tko će zemlju voditi onako kako ona zaslužuje da se vodi. Neka se vaš glas čuje, nacionalno i lokalno. Jedna osoba može promijeniti stvari, vjerujte mi, ja to znam i napravio sam to u prošlosti. Za to treba hrabrosti.