U iduće bi se dvije godine, ako uopće postoji, morao naći takozvani Higgsov bozon, kaže dr. sc. Daniel Denegri, znanstvenik Europskog centra za nuklearnu istraživanja. Upravo bi ta čestica mogla, prema naglašanjima, otkriti tajnu postanka, put kroz vrijeme i potpuno nove dimenzije.
Hrvatska ima mnogo dužu tradiciju suradnje s CERN-om koja traje još od 50-ih godina prošlog stoljeća. Na CERN-u ima ljudi koji su došli iz Zagreba, Splita, kao i onih koji poput mene žive vani, a sada i grupa dinamičnih mladih ljudi cijelo vrijeme putuje na relacijama Zagreb – Zürich, Split – Zürich. Jedan od voditelja te nove ekipe je Ivica Puljak, briljantan momak iz Splita, a ima i dobar momak u Zagrebu Vuko Brigljević. To je ta generacija mladih.
-
Zašto država mora plaćati kotizaciju za članstvo u Europskom centru za nuklearnu istraživanja? Sve vam ovo govorim da bih pojasnio kako je Veliki hadronski sudarač (LHC) konstruiran iz budžeta CERN-a. U ovih je dvadeset godina cijena LHC-a narasla do otprilike pet milijardi eura. Svake godine malo-pomalo CERN je iz svog budžeta plaća taj projekt, ali eksperimente kao što su CMS, u kojem sudjeluju znanstvenici sa Splitskog sveučilišta, i Atlas ne financira CERN nego fizičari ili bolje rečeno institucije kojima pripadaju fizičari koji rade na eksperimentu.
-
Nešto novca iz Hrvatske onda ipak odlazi u CERN? Splitsko sveučilište preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, odnosno Hrvatska, daje otprilike 100 tisuća švicarskih franaka godišnje za eksperimente CMS i Alice, ali to je tek za participaciju u eksperimentima. Da bi postala dio CERN-a, Hrvatska bi morala davati otprilike dva milijuna švicarskih franaka godišnje, proporcionalno svom BDP-u.
-
Znači zato ste nosili kravatu u Splitu? Tako se lobira za projekte? (smijeh) E sada, kada se stavlja kravata?! Jedan sam od pet-šest ljudi koji su začetnici eksperimenta CMS, odnosno jednog od ova dva velika eksperimenta pokrenuta 1989. i 1990. na CERN-u. Deset smo godina radili na eksperimentu s profesorom Carlom Rubbijom koji je dobio Nobelovu nagradu zbog otkrića W i Z čestica i jednog smo dana sjedili u kafeteriji i pitali se što ćemo dalje. Naš eksperiment, koji se zvao UAI, bio je pri kraju, našli smo W bozon. Raspravljali smo koja je iduća stvar koju treba naći: to je bio Higgs. Razmišljali smo kako to napraviti. Imao sam tad 20 godina manje nego danas, bio sam u najboljoj intelektualnoj i fizičkoj formi, iako sam ja ka’ Bog i sad (smijeh). Nas pet-šest nekoliko smo mjeseci svaki dan raspravljali po nekoliko sati kako bismo osmislili eksperiment bolji od onoga na kojemu smo prethodno radili planirajući otkriti Higgsa do 2000. godine. Odredili smo, otprilike, koje će biti dimenzije tog eksperimenta, napravili prvi proračun. Mišlili smo da će stajati oko 450 milijuna švicarskih franaka i nismo se jako prevarili.
-
Jeste li točno predvidjeli proračun? Kad je eksperiment proradio prije dvije godine, sve skupa nas je stajalo 540 milijuna švicarskih franaka. E, a zašto nosimo kravatu? Kako ja nemam ni milijuni dio tih para u džepu, a ni moji kolege, odlučili smo obići laboratorije u Europi, razgovarali smo s fizičarima i kolegama, direktorima laboratorija pa smo im rekli: ‘Imamo ideju za takav i takav eksperiment, ima li kod vas fizičara ili inženjera koji nam se žele priključiti? Ako nam se priključu, onda bi i vaš laboratorij morao pridonijeti izgradnji jednog dijela tog detektora.’
-
Moral ste imati i dobre marketinške i trgovacke vještine kad ste uspjeli skupiti toliko novac?! Da, proputovao sam praktički cijeli planet, ali uspjeli smo! Ima zemalja koje su nam dale velike svote: na primjer, SAD su dale 105 milijuna, Švicarska 70, Francuska 50, a Rusija 35 milijuna franaka. Ne možete onda na razgovor s ministrom za znanost, sveučilište ili privredu doći u rebatinkama, kako bi se reklo, morate ipak stavit kravatu, lijepu košulju jer, naravno, pare se ne daju siromasima.
-
Uzbudljivo vam je raditi u Švicarskoj? Da, kao što sam ja prije 20 godina išao po svijetu i tumačio ljudima što sve možemo napraviti ako nam se pridruže, tako je meni 1976. prišao Carlo Rubbia, nevjerojatan čovjek u svakom aspektu, i iznio mi svoju ideju kako nešto transformirati u akceleratoru u CERN-u. Napravili smo s njim nešto apsolutno jedinstveno u svijetu. To je bilo kao da vam Kristofor Kolumbo 1492. kaže: ‘Čujte, imam brod, imam ideju, idem u Indiju s druge strane svita pa nećemo ovisiti o Portugalima i njima plaćati takse, nego ćemo mi sami naći bogatstvo’. Bogatstvo su onda bili papar i mirodije, a nama je bogatstvo naći ono što je jedinstveno.
-
Nekakve čestice? Da, sada smo nadomak velikog otkrića u znanosti, ali u njoj ništa nije 100 posto sigurno jer ekstrapoliramo na osnovu onoga što poznajemo i teorije. Ekstrapoliramo onaj dio koji još ne znamo kao što je Kristofor Kolumbo krenuo na zapad da bi stigao u Indiju, a na pola je puta našao na Ameriku. Tražio je jedno, a našao drugo.
