Da je Sanader svojedobno bio u prilici vidjeti kako skončava korumpirani Gadafi u srazu s poštenim i demokratičnim Europljanima, možda bi bio oprezniji i s vlašću i s provizijama.
Nisu prošle ni dvije godine otkako je pu-kovnik Gadafi u središtu Rima priredio mali manekensko-vjerski performanse. Angažirao je jednu talijansku PR agenciju da mu na prijam u hotel dovede stotinjak domaćih ljepotica, tzv. hostesa, zadanih proporcija, odjevenih čedno, da bi im održao predavanje o nadmoći islama, darovao Kur’an i pozvao ih da promijene vjeru.
Kao veliki tehničar opstanka na vlasti nekadašnji revolucionar komunističke provenijencije Moamer Gadafi posljednjih je godina islamističkom retorikom nastojao pratiti političke trendove u arapskom i islamskom svijetu te tako nadoknaditi svoj prethodni vjerski deficit. Europa, u ovom slučaju Italija, bila je savršena pozornica za njegov performanse. Koga briga je li se Gadafi svojom predstavom s hostesama želio tek narugati i pokazati inferiornim temeljne vrijednosti kršćanske Europe?
Dok je njegov novac u njihovim nogometnim klubovima, bankama, osiguravajućim društvima i još koječemu, dok njihove kompanije vade libijsku naftu i grade libijsku infrastrukturu, može se rugati koliko želi. Gadafi i suvremena Europa posljednjih su godina, otkako su počele popuštati zapadne gospodarske sankcije prema njegovu režimu, zapravo izgradili vrlo skladan trgovački odnos, čiji je temelj bio – novac.
Zbog unosnih poslovnih aranžmana s talijanskim i francuskim kompanijama bio je prijatelj i sa Silvijem Berlusconijem i s Nicolasom Sarkozyjem. Ishodio je oslobađanje osuđenika za rušenje američkog aviona nad Lockerbyjem Al-Megrahija iz britanskog zatvora. Navodno je Al-Megrahij bio smrtno bolesan. U Libiji ga je Gadafi dočekao kao heroja i odmah je ozdravio, a British Petroleum dobio je prava na eksploataciju libijske naftne. Nakon izlaska iz međunarodne izolacije Gadafi i njegova obitelj, osobito sinovi, ponašali su se u Europi kao djeca u zabavnom parku. Sve su mogli kupiti, svakoga potkupiti, a i imali su čime.
Dok je otac davao vjersku pouku hostesama u Rimu, sinovi su ih primali na svojim jahtama u Jadranu u sasvim sekularnom okruženju. Nitko ih nije pitao za diktaturu u Libiji ni za deficit ljudskih prava. Uostalom, Zapad podupire i održava kontrolirane diktature u arapskom i islamskom svijetu. Jer dosljedna demokracija u kratkom bi roku otvorila put prema islamskoj državi sa svim sigurnosnim i destabilizacijskim rizicima.
A onda je došao trenutak kad su diktatori postali – ostarjeli diktatori. I u državama sjeverne Afrike i arapskog poluotoka počeo se događati narod, tzv. fejsbukovske revolucije. Danas je teško procijeniti koliko je taj val pobuna i revolucija za demokraciju uistinu pod kontrolom, tko ga kontrolira i kakav će biti krajnji ishod. Ali u načinu provedbe prepoznatljiv je zapadni rukopis izazivanja pada ostarjelih diktatora i pokušaj instaliranja njihovih modernijih inačica. Stjerani uza zid, bivši tuniški predsjednik Ben Ali i egipatski Mubarak to su prepoznali i povukli se u posljednjem trenutku. Gadafi nije.
Nije mogao prihvatiti da je igri i trgovini došao kraj, baš u trenutku kad ga je Zapad pustio k sebi i kad se naviknuo na europski zabavni park. A onda su mu prijatelji, oni s kojima je najviše trgovao – poslali bombardere. Najveći prijatelji najviše bombardera. S jasnim ciljem – da ga ubiju ili da ga uhite i osude. Odjednom je otkriveno njegovo bogatstvo, krava strana njegova režima. Preko noći za njega i njegovu obitelj više nema mjesta na zapadnoj hemisferi.
Gadafijev je slučaj ekstreman, ali to je model kako prolaze istočni prijatelji u trenutku kad postanu suvišan teret zapadnim saveznicima. Da je Ivo Sanader prije pokretanja kaznenog postupka bio u prilici vidjeti kako je skončao korumpirani diktator Gadafi u srazu s poštenim i demokratičnim Europljanima, možda bi opreznije postupao: i s vlašću i s provizijama. Ili bi se barem, poput Mubaraka, nakon iznudjenog odlaska definitivno povukao s javne pozornice. Gadafi je očito, sve dok bombarderi nisu krenuli, vjerovao da je on najbolji libijski trgovac sa Zapadom, da ih je toliko kupio da mu ne mogu ništa. To je ta slaba točka istočnih prijatelja u odnosu prema zapadnim saveznicima – iluzija da su nezamjenjivi. Ali zapadni saveznici još su ti koji vode igru. I za čas nađu novog, još mlađeg i još boljeg trgovca.
