Zašto uspješni Hrvati iz svijeta sve manje ulažu u Hrvatsku

Prošle subote u mondenome njemačkom Bad Homburgu pokraj Frankfurta održana je peta ‘Večernjakova domovnica’ koju organizira redakcija Večernjeg lista. Bad Homburg je ljetnikovac nekadašnjih njemačkih careva, a danas su ondje rezidencije najbogatijih Nijemaca (obitelji vlasnika BMW-a, Audija, Mercedesa…). Ondje se na gala-večeri okupilo oko 600 uzvanika, među kojima su bili brojni gosti iz njemačkoga javnog života i iz Hrvatske. Nazočno je bilo mnogo uspješnih poslovnih ljudi, Hrvata, rodom iz Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine koji žive i rade po gotovo cijeloj Europi (Njemačka, Švicarska, Austrija…), čije tvrtke ostvaruju stotine milijuna eura godišnjeg prometa i zapošljavaju po nekoliko stotina ljudi ili rade u velikim svjetskim korporacijama na čelnim i strateškim mjestima.

Nakon brojnih kontaktata i razgovora koje sam imao postavlja se pitanje zašto ti uspješni ljudi nisu u većem broju došli i ulagali u Hrvatsku? Zašto svoje znanje i novac nisu u većem obujmu uložili u domovinu, odnosno kako da pojedini čelnici u velikim korporacijama (Audi, Ford) nisu utjecali da te kompanije svoje planirane akvizicije izgrade u Hrvatskoj umjesto u nekoj drugoj europskoj zemlji poput Češke, Slovačke, Mađarske, Poljske…? Ljubav svih tih naših ljudi prema domovini ne može se umanjiti niti negirati. Ni želje im nije nedostajalo. Nisu svi špekulanti. Sve su to časni ljudi koji su se svojim radom, trudom i znanjem dokazali i uspjeli u zemljama koje nemaju sentiment i koje priznaju samo uspjeh i profit. Ljudi koji su uspjeli u različitim granama i djelatnostima: od građevine, industrije do banaka, sveučilišnih katedri i sporta.

Postavlja se onda pitanje zašto je to tako danas? Zašto ti naši uspješni ljudi, dokazani u svijetu, nisu došli tu u Hrvatsku i investirali kod nas? Ako je i bio problem doba rata i posljednjih godina 20. stoljeća, što je onda problem posljednjih 10 godina. A posebno zabrinjava činjenica, koju sam prvi put čuo u Bad Homburgu, o ulaganjima našijenaca u zemlje istočne Europe (Poljske, Slovačke, Češke, Srbije …) ili nekadašnju Istočnu Njemačku umjesto u Hrvatsku. Što je razlog da kapital i investicije na koje se toliko posljednjih godina pozivamo ne dođu u Hrvatsku od Hrvata, već odlaze na neke druge lokacije, u neke nama bliže ili dalje susjedne zemlje koje su done-davno bile daleko iza Republike Hrvatske? Razlog sigurno nije da ti isti ljudi, naši Hrvati, nemaju želju za investiranjem u Hrvatskoj.

Brojni razgovori koje sam imao govore upravo suprotno. Mnogi od njih bi došli i dolazili su ulagati u Hrvatsku. Ali onda se ispriječa administrativne barijere, od lokalnih do državnih. Postupci i administriranje koje traje godinama. Višemjesečno neodgovaranje naše administracije na njihova pojedina traženja i upite. Neuređen sustav i reforme koje, nažalost, nismo proveli godinama. Vlasnički odnosi i troma država u pravcu rješavanja problema.

Svi ti naši ljudi u tom svijetu, kojeg mi svim silama želimo biti dio (EU), naučili su na mnogo efikasniju upravu i brže rješavanje problema, bez golemog administriranja. Upravo zbog tog i mnogo drugih ‘hrvatskih specijaliteta’ velik broj svjetskih investicija zaobilazi nas i odlazi na druge lokacije na koje mi i danas, nažalost, s podsmijehom gledamo. Posebno je intrigantna konstatacija jednoga našeg čovjeka, koji ima veliku turističku agenciju i koji godinama dovodi tisuće Nijemaca i Švicara na hrvatsko more, da mu u posljednje vrijeme dolazi velik broj upita je li u Hrvatsku sigurno doći na odmor zbog brojnih prosvjeda koji se događaju prije turističke sezone. Nakon Tunisa i Egipta i nemira u tim velikim turističkim zemljama, umjesto da pokupimo dio toga turističkog kolača i novonastalu situaciju okre-nemo sebi u korist, brojni njegovi klijenti žele ići u Tursku. Zabavljeni svojim problemima i vrčenjem u krug go-tovo svih ovih godina, dolazimo u poziciju da ne vi-dimo što se događa oko nas, da ne uočavamo promjene kod drugih i svoje sve veće zaostajanje. Počinjemo sve više sličiti putniku ‘Jankecu’ kojem je karta u džepu, on stoji na stanici, a vlak odlazi.