ODLUKE

Ministarstvo graditeljstva odlučilo je, mimo zakona i prakse, ne izdati dozvolu za rekonstrukciju ruševnog objekta s obrazloženjem da se ruševina ne može smatrati postojećom građevinom, pa nema ni rekonstrukcije koje nijedne nije objavljeno i kao takvo formalno nikoga i ne obvezuje, na koje se čak ni pojedina (negativna) rješenja formalno ne pozivaju. Rekonstrukcija ‘ruševina’ više nije dopuštena. Prema formulaciji iz jednog rješenja ruševinom se ne može smatrati postojeća građevina te se onda ne može ni izdati odgovarajući akt za njezinu rekonstrukciju. Na prvi pogled, bez sagledavanja svih elemenata, ovo i ne mora djelovati čudno, ali tako je samo na prvi pogled. Naime, zakon nema definiciju ruševine (zašto?), ali nema ni odredbu koja bi sprečavala rekonstrukciju ruševine, a ako u bilo kojem slučaju postoje dvojbe, one moraju ići ‘in favorem’ stranke, a nikako ne na njezinu štetu.

Za sagledavanje cijelog konteksta bitno je upozoriti na činjenicu da su ‘ruševine’ često izvan građevinskog područja, pa su se propisi često znali izgravati tako da se traži dozvola za rekonstrukciju stare, ruševne kuće, a zapravo nikne nova građevina. Međutim, upućivanje na alternativno rješenje prema kojemu bi se umjesto rekonstrukcije tražila dozvola za zamjensku građevinu (koja kao uvjet pretpostavlja građevinsku parcelu, a to znači i da bude u građevinskom području) zapravo ne znači rješenje problema. Možda bi bilo bolje i za sve racionalnije da se propišu način na koji građevinu treba obnoviti, ako je riječ o kulturnom dobru, nego posve ukinuti praksu rekonstruiranja. Naravno, takvu bi rekonstrukciju trebalo i nadgledati i pravodobno reagirati ako se od dogovora odstupa, ali to vjerojatno pretpostavlja mnogo posla za državne službenike, mnogo je lakše jednostavno dozvole ne izdavati.

Dakle, ono što nitko ne osporava niti može osporiti jest da je baš sve sagrađeno do 15. veljače 1968. legalno. Ako je tomu tako, kako je moguće pravo na rekonstrukciju uvjetovati time da nešto nije ruševina, to prije što i nema zakonske definicije ruševine. Osporavanje zapravo znači da ne bi bila moguća rekonstrukcija nebrojenih objekata koji su stradali u ratnim razaranjima, ali ni cijelih napuštenih sela izvan gradova i uopće naseljenih područja, a upravo su ta sela jedan od resursa naše turističke ponude. Treba li to sprečavati i smije li se to sprečavati?

Na kraju, još jedan argument koji ide u prilog strankama (i protiv je aktualnog stajališta Ministarstva) i koji bi i bez ičeg drugoga bio dostatno snažan. Riječ je o pravu legitimnog očekivanja kao dijelu europske pravne stečevine (Acquis communautaire), pravu na koje je u nizu slučajeva Ustavni sud upozorio to isto Ministarstvo (primjerice, pitanje dostave kod poništenja pravomoćnog rješenja). Primijenjeno na konkretn problem, sigurno je da to pravo znači pravo vlasnika svakog objekta, uključujući i onoga koji je bez krova ili s urušenim krovom i sl. (ali je ipak legalan) da ga rekonstruiru. Također, u bitnim se stvarima praksa ne može mijenjati ni preko noći, ni bez promjene pravne norme ili barem jasnog upoznavanja javnosti (i to unaprijed) o promjenama i argumentima za te promjene.

Treba se pitati i kome to i kakav može biti interes ovako stavljanje zapreke pred investitore – zaštita prostora nije taj interes jer legalne objekte nitko ne smije micati iz prostora. Osim toga, zar nije bolje ruševne objekte obnoviti i tako ih sačuvati, a ne čekati da posve propadnu. Nepotrebno je reći koliko ruševine loše izgledaju i začijelo nimalo ne pridonose izgledu turističkih područja.

Odjednom se praksa promijenila, i to bez ikakve promjene zakona ili nekog podzakonskog akta, samo na osnovi mišljenja nekoga iz Ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i graditeljstvo, ugodno upravna praksa, uključujući onu stvorenu u primjeni postojećeg Zakona o prostornom uređenju i gradnji, dopuštala je rekonstrukciju postojećih objekata, uključujući i one koji se u katastru i zemljišnim knjigama označavaju u rubrici ‘kultura’ pojmom ruševina. Iako vrlo često sama kultura nije ni u kakvoj vezi sa stvarnim stanjem na terenu, najčešće je riječ o objektima bez krova ili s urušenim krovom, na kojima vrata i prozori nisu u funkciji ili su djelemično u funkciji, često su zarašli u korov, ali u pravilu imaju komunalne priključke (neovisno u kojem su stanju).

Ti su objekti katkad građeni s građevnom dozvolom a katkad i bez nje, ali gotovo u pravilu prije 15. veljače 1968. godine, što je vrijeme za koje zakonodavac jamči da se ti objekti smatraju kao da imaju sve potrebne dozvole. Treba kazati i da je sve do 1. siječnja 1997. u našem zakonodavstvu vrijedilo pravilo da onome čiji je objekt pripada i zemljište na kojemu se objekt nalazi, a nakon tog datuma uvedeno je obratno pravilo koje vrijedi i danas, pravilo prema kojemu vlasniku zemljišta pripada sve na zemljištu (superficies cedit solo). Dakle, svi su uvjeti tu za rekonstrukciju takvih ruševnih objekata koja je bila normalna i dopuštena.