Jedno je od objašnjenja za dodatni novac i to da će vlasnici naših banaka ove godine povlačiti dividende, što bi moglo ugroziti tečaj kune. Banke mogu isplaćivati dividende onda kad za to imaju sredstva na računu. Ako su banke stvarno zaradile, ako su imale dobru naplativost kredita, onda mogu isplatiti dividendu, ali ako imaju loše kredite, a imaju ih, onda ne može biti ni dividende jer prividno iskazuju dobar rezultat, a nemaju novca. Da je HNB htio da oslobodi novac završi u turizmu i prerađivačkoj industriji, mogao je sredstva usmjeriti drugačije.
Kako? Da je HNB stvarno želio pomoći, morao se u uvjetima izostanka industrijske, regionalne, tehnološke politike prilagoditi tome i smanjiti štetu. Da je postojala adekvatna fiskalna politika, trebao se njoj prilagoditi, a ako te politike, kao u našem slučaju, nema, onda se treba prilagoditi tome da je nema i svojom politikom smanjiti štetu, a HNB je čuvao samog sebe i tečaj.
Na koji je način trebao smanjiti štetu? Podupro sam ih 1994. godine, u sklopu stabilizacijskog programa, očekujući da će postojati industrijska politika smanjivanja troškova proizvodnje, no nepostojanje te politike i fiskni tečaj hrvatsku su proizvodnju učinili nekonkurentnom i doveli do deindustrijalizacije. Monetarna je vlast zato morala početi usklađivati realne hrvatske cijene s inozemima kroz fleksibilni tečaj; ovako su fiskni tečaj i devizna klauzula stvorili iluziju bogatstva istodobno smanjujući dohodak hrvatskih građana.
