Trgovina ispalja vrednija od naftne industrije

Prema svemu sudeći, vrlo je vjerojatno da će propasti još jedna povijesna prilika da se Konzum i Mercator stope u jednu kompaniju. U ovom trenutku ni Konzum ni Mercator nisu akvizicije, obje su tvrtke još potencijalni preuzimači. Za koju godinu za tom bi propalom prilikom mogli plakati vlasnici u barem jednoj od te dvije vodeće maloprodajne kuće u regiji. Za sada, međutim, ostaje status quo jer vrijeme za realizaciju takve prilike jednostavno još nije sazrelo.

Iako je u bezbrojnim dosadašnjim akvizicijama, i velikima i malima, Ivica Todorić dokazao da je njegov stil bez iznimke prijateljsko i partnersko preuzimanje, svaki njegov pokušaj da vlasnički uđe u Mercator u Sloveniji se doživljava kao neprijateljski. Protivljenje tomu da Mercator dođe u Todorićeve ruke ujedinilo je cijelu slovensku javnost, uključujući i ministre u Pahorovoj Vladi, dok je Todorić prilijen svoje interese, koji se također mogu svrstati u skupinu hrvatskih nacionalnih interesa, pokušati ostvariti sam. Nismo čuli da je jedan hrvatski ministar na bilo koji način, makar jednom riječju, uputio Todoriću potporu, kao što nismo čuli ni da je premijerka Jadranka Kosor nazvala svog prijatelja i kolegu Boruta Pahora i zauzela se za Agrokor.

Zbog toga su u Agrokoru sva usta čvrsto zatvorena za bilo kakvu informaciju o tome koliko su se spremni boriti za kupnju udjela u Mercatoru. Što god da u Agrokoru ovih dana o toj temi rekli, u Sloveniji će biti dočekano na nož.

Najsuzdržanija je u tom smislu Uprava Mercatora. No unatoč tomu što ističu da nije na njima da se izjašnjavaju o promjenama u vlasništvu nad kompanijom kojom upravljaju, svoje su stajalište demonstrirali pismom koje je na čistom slovenskom jeziku Ivici Todoriću prošlog tjedna uputo Žiga Debeljak, predsjednik Uprave Mercatora.

U medijima je taj dopis prozvan Mercatorovim ‘pismom namjere’ za preuzimanje Agrokorovih maloprodajnih djelatnosti, što nije točno. I sam Debeljak u pismu kaže da ‘to pismo ni namera za prevzem katerokoli družbe Skupine Agrokor in Vas prosimo, da ga kot takšnegu tudi ne obravnavate’. U prijevodu: ovo pismo nije namjera preuzimanja bilo kojeg dijela Agrokor pa Vas molimo da ga tako i ne tretirate. Pismo, koje je na površini ljubazan poziv na razgovor o mogućnostima spajanja Mercatora i Agrokorovih maloprodajnih djelatnosti, zapravo je cinično podsjećanje na Agrokorove slabosti, onako kako ih se vidi iz slovenske perspektive.

Najkraće rečeno, sugerira se da je Agrokor u lošoj poslovnoj i financijskoj situaciji, koja proizlazi iz vertikalne povezanosti njegove maloprodaje i proizvodnje, a da će se to i dalje pogoršavati. Stoga se Agrokoru predlaže strateško povezivanje na način koji će objema kompanijama omogućiti fokusiranje na temeljnu djelatnost, pri čemu bi se Mercator bavio trgovinom a Agrokor proizvodnjom. Taman posla!

Ključni protuargument na Todorićevu ponudu za kupnjom udjela u Mercatoru u Sloveniji je nagađanje, koje je u međuvremenu preraslo u dogmu, da Agrokor želi preuzeti Mercator kako bi na njega prebacio svoje dugove. Neosporna visoka razina zaduženosti Agrokora rado je percipirana činjenica, ne samo u slovenskoj javnosti, kao što se uz to, s druge strane, istodobno ne percipiraju ostale činjenice. Prvo, da Agrokori godišnji prihodi iznose barem tri puta više od dugova; drugo, da Agrokor svoje dugove redovito servisira te treće, da financijske institucije u Agrokor i dalje imaju priličnu dozu povjerenja.

Drugi razlog koji se u Sloveniji navodi kao neprihvatljiv je to da bi Agrokorovo preuzimanje Mercatora značilo izbacivanje slovenskih proizvoda s Mercatorovih polica i njihovo zamjenjivanje hrvatskima, odnosno samog Agrokora. I tu dolazimo do vrlo zanimljive kontradiktornosti.

Upravo u Debelačkovu pismu Ivici Todoriću nudi se da se u predloženom modelu partnerstva Agrokor snažnije posveti proizvodnji koju će plasirati kroz Mercatorovu prodaju mrežu, u skladu s Mercatorovom ‘dosadašnjom politikom odnosa s dobavljačima, prema kojoj na svakom tržištu dajemo prednost konkurentnim lokalnim dobavljačima, koji proizvode kvalitetom i cijenom konkurentne proizvode za naše potrošače’. U pismu ne piše da bi uvjeti pod kojima bi se to odvijalo određivao trgovač, odnosno Mercator, ali to se podrazumijeva samo po sebi.

Kao što se i samo po sebi razumije to da Ivica Todorić, kada govori o ‘jednoj sjajnoj regionalnoj priči’ do koje bi se došlo spajanjem njegove maloprodaje s Mercatorovom, uopće ne razmišlja o takvoj vrsti poslovnih odnosa kakve mu nudi Debelač. Niti mu na umu može biti ono što slovenska javnost misli da mu jest.

Todorić je željan velike akvizicije u maloprodaji. Posljednjih godina pokušao je s Migrosom u Turkoj, Lentom u Rusiji, čak i Kerumom, te dva puta s manjinskim udjelom u Mercatoru. Sve to govori da je maloprodaja u njegovu strateškom fokusu. Jedino što bi ga možda moglo pokolebati u planovima da osvoji i učvrsti vodeću poziciju na regionalnom maloprodajnom tržištu jest da se pokaže kako tržište raste brže od njega i da ga konkurenti pritišću prema dolje. Ili da se sinergija, koju sada ima s proizvodnjom hrane, pretvori u uteg trgovini. No za sada se to ne događa.

Dugo se pripremala javnost za prodaju Delta Maxija belgijskoj Delhaize grupi. Ima tome skoro godinu dana, a bez obzira na to tko i s kakvim argumentima tvrdio da je prodaja samo pitanje pogodnog trenutka, u Delti su svaku argumentaciju pobijali. Posebno su aktualne bile najave kad je Deltu napustila Milka Forcan, pa se to čak spominjalo i kao razlog njezina odlaska.

Stišale su se pomalo stvari nakon tužbi i prijetnji, opće sivilo vratilo se među potrošače, a još više među proizvođače i dobavljače robe Maxiju. Onda je to jutra osvanulo u tjedniku Vreme, koji mnogi smatraju dijelom Miškovićev medijske mašinerije, da je najpoznatiji srbijanski tajkun prodao Maxi za 632 milijuna eura, uz dodatnih 300 milijuna za dugovanja koje Maxi ima prema dobavljačima.

Procjenjuje se da je Miroslav Mišković svojih 450 trgovina, uključujući i one izvan Srbije (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Bugarska), prodao za dvostruko veću cijenu nego što je država Srbija prodala Naftnu industriju Srbije ruskom Gazpromnifeu, a ta transakcija uključila je i pravo na korištenje svim dobrima prodašenima u utrobi zemlje Srbije – plina, nafta, škriljaca… O truplima nećemo ovaj put. No to je samo još jedan paradoks, besmislen, ali paradoks kakvih je u Srbiji i previše. Uostalom, Telekom Srbije prodaje se za 1,4 milijarde eura, dakle samo 500 milijuna eura više od Maxijevih 450 konzervi, odnosno prodajnih objekata. Sad, što je tu je. Sam je Mišković prodaj svoga monopolističkog čeda dao europski prizvuk rekavši da je to korak Srbije prema EU. A kako drukčije predstaviti? Ovdje se svaki poslič omota europskom zastavicom i eto legitimnosti. No lako je to s nekim stanovništvom. Da je drukčije, Miškovićev carstvo odavno bi bilo na ledu, i to najviše zbog onih 300 milijuna eura duga kojim je pokopao brojne proizvođače i dobavljače, a kako je i monopolist na tržištu, teško da je ostavio nekog izbora. Najžalosnije je to što su mnogi ovu prodaju shvatili kao šansu za preživljavanje, za isplaćivanje milijunskih dugova, ali teško da će to moći očekivati prije kraja tekuće godine, pa tko preživi…

Naprotiv, Konzum je lani ostvario 12,7 milijardi kuna prihoda, 50-ak milijuna više nego 2009., i imao 116,6 milijuna kuna profita. Ukupno gledajući, prema podacima koje je prije par mjeseci predstavio Delloite, Agrokorova je maloprodaja (Konzum i Idea) 2009., s 2,67 milijardi eura prihoda od prodaje, bila vodeća grupacija među trgovackim lancima u Adria regiji. Na drugom je mjestu bio Mercator s 2,64 milijarde eura, što je u prošloj godini povećao na 2,78 milijardi eura. I Mercatoru je u strateškom fokusu daljnje širenje i ambiciozan rast. Uprava si je zacrtala cilj do 2015. ostvariti 4,2 milijarde eura godišnjih prihoda na devet tržišta u regiji. Računa se na prosječan godišnji rast prihoda od devet posto, što se planira postići ulaskom na dva nova tržišta (Kosovo i Makedonija) te investicijama ukupno vrijednima više od 700 milijuna eura, prije svega u razvoj maloprodajne i logističke mreže. Logično je da Mercator u svojim razvojnim planovima i dalje može računati na snažnu potporu slovenske prehrambene industrije, koja mu je svojedobno, kada je ondašnji čelnik Mercatora Zoran Janković počeo s regionalnom ekspanzijom, svojim fleksibilnim ponašanjem prema svom najvećem kupcu i dala zamašnjak za tu ekspanziju. Dok se Mercator širi regijom, jača i slovenski izvoz u nju.

Dvije bi nove okolnosti mogle poremjeti te planove. Prva je eventualna promjena u vlasničkoj strukturi Mercatora, koja je takva da ne jamči dugoročniju održivost. Dio dionica (34 posto) u vlasništvu je osam banaka. Šest od njih lani je ponudilo svoje udjele (21 posto Mercatora) na prodaju, ali su od toga odustale nakon što je Agrokor već gotovo uspio kupiti ih. Pivovarna Laško svojih je 23 posto udjela u Mercatoru na prodaju ponudila sada kao jedan od izlaza iz vlastitih financijskih teškoća. Slovenski fondovi raspolažu s 28, a fizičke osobe s preostalih 15 posto dionica. Ma koliko Slovenci odbijali Todorića kao kupca udjela u Mercatoru, njegova vlasnička struktura već je pokazala svoju poroznost.

A ulazak strateškog partnera čiji se interes do nekole razlikuju od interesa sadašnjih vlasnika mogla bi imati velik utjecaj i na zacrtane planove Mercatora.

Druga okolnost koja ne ide na ruku planovima Uprave Mercatora jest recentni potez Miroslava Miškovića koji je svoj Delta Maxi prodao belgijskoj Delhaize grupi. Cijena koju je Mišković postigao jednostavno je osupnula Upravu Mercatora. Iz aviona se vidi da Belgijci s 932 milijuna eura ne kupuju Miškovićeve dućane, već maloprodajno tržište Srbije kao takvo. Jedno je bilo atakirati na liderski položaj u Srbiji dok ga je držao Mišković, koji se više usredotočio na brojnost trgovina nego na njihovu privlačnost kupcima, a drugo će biti napadati taj položaj kada ga preuzme jedna od vodećih europskih grupacija, koja je već pokazala da neće pitati koliko stoji biti lider. I to vjerojatno ne samo u Srbiji nego i u okolnim zemljama.

Naravno, ulazak Belgijaca u regiju otegotna je okolnost i za Agrokorove ambicije, koje su barem jednako velike, ako ne i veće nego Mercatorove. Time je jednom zauvijek otpala mogućnost bilo kakvog spajanja vodećega srpskog, hrvatskog i slovenskog trgovackog lanca. Srpski član potencijalne trojke je otpao, ostala su još dva. Za sada, međutim, i Agrokorova maloprodaja i Mercator još nalaze dovoljno prostora za rast samostalno i nije im u interesu spojiti se jer su njihove ambicije u srazu. I jedan i drugi žele biti regionalni maloprodajni lideri, koji će postavljati svoje uvjete onima koji žele na njihove police. Njihovo spajanje postat će realna opcija tek kada i ako to više ne budu mogli činiti. Kako u odnosu na slovenske tako i u odnosu na hrvatske dobavljače.