The no1 Email Marketing Training coming to Zagreb

Koncesionaru Istarskog ipsilona nije problem prekršiti pravila tržišne utakmice. Globalnog igrača poznatog po gradnji tunela ispod La Manchea, Stade de Francea ili Grande Archea osnovao je Francis Bouygues 1952. za 1.700 dolara. Danas je na čelu tvrtke njegov sin Martin, koji je znatno promijenio način poslovanja otkad mu je otac 1989. prepustio upravljanje. Otad se tvrtka proširila na druge djelatnosti, radi na nekoliko kontinenata i zarađuje odlično, ali prati je mnogo skandal, afera i tužbi.

Nedavna priča o mogućnosti spašavanja hrvatskog proračuna davanjem nekih cesta u koncesiju aktualizirala je prošla takva iskustva prizvavši u sjećanje formativne godine hrvatske nezavisnosti, dok su koncesije samo nazivom bile koncesije, a više geste dobre volje prema novim gospodarima. Želeći udobrovoljiti jače zemlje Europske unije i smekšati njihovo stajalište prema novoj državi, Hrvatska je nudila vrlo unosne ugovore za gradnju novih prometnica i tako neizravno kupovala europsku naklonost. Zadnji u nizu primjera, među kojima su talijanski Astaldi (autocesta Zagreb – Goričan, ugovor u međuvremenu raskinut) i austrijski Strabag (autocesta Zagreb – Macelj), ugovor je s francuskom multinacionalkom Bouyguesom o gradnji i koncesiji na Istarski ipsilon u vlasništvu istoimene francuske obitelji i trenutačno pod palicom Martina Bouyguesa, sina osnivača Francisa.

Koncept koncesije na infrastrukturu u državnom interesu varira od slučaja do slučaja, no osnovna logika nalaže rasterećenje države od troškova gradnje objekta, u ovom slučaju ceste, u zamjenu za odričanje od prihoda od tog objekta na određeni rok. Ako, kao u Bouyguesovu slučaju, morate dodatno pomagati toj cesti, ne baš malim iznosima, očito niste potpisali posebno dobar ugovor. Kao što je podsjetio Večernji list, prvotni ugovor s tom bogatom i moćnom grupacijom predviđao je 32-godišnju koncesiju (istječe 2027.), ali sad se razmišlja o produljenju na 40 godina kako bi se državni proračun rasteretio za 17-ak milijuna eura godišnje pomoći tom javno-privatnom partnerstvu. Razlog je navodna nerentabilnost u sadašnjim okvirima i činjenica da država ne ubire novac od koncesije, ali i da mora nepovratnim sredstvima pomagati cijeli potvrt. Feral Tribune otkrio je još 1997. da je potpisani ugovor tipičan za kolonije i na njega se prišlo uz posebne političke obzire. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman dogovorio je Bouyguesov dolazak u Hrvatsku tijekom posjeta svom francuskom kolegi Françoisu Mitterandu. Među ostalim, ugovor o koncesiji, potpisan 1995. i proglašen odmah državnom tajnom, omogućavao je Francuzima naplatu ceste koja uopće nije autocesta, što je suprotno uobičajenoj praksi. Nakon pobune lokalnog stanovništva naplaćivanje cestarine ukinuto je, no gubitak se mogao kompenzirati naplatom tunelarina u Tunelu Učka s čijom gradnjom Bouygues nije imao nikakve veze. Taj je tunel sagrađen u ‘mračnim vremenima’ takozvanim samodoprinosima. Bilo je tu još detalja vrlo nepovoljnih za Hrvatsku poput zabrane gradnje drugih cesta za lokalne potrebe u Istri, potpune slobode koncesionara da određuje visinu cestarine i oslobođenja od plaćanja svih pristojba i poreza.

Međutim, Hrvate može tješiti da u pitanju nije bilo ništa osobno – riječ je, naime, o kompaniji s nemalo sumnjive poslovne prakse, većinom baš u nerazvijenim zemljicama dovoljno ne-moćnim da se od njih dobro zaradi. Jedan od nedavnih skandal, zapravo više njih, odnosi se na tvrtkine aktivnosti u Trinidadu i Tobagu gdje je, prema riječima tamošnjeg glavnog tužitelja Ananda Ramlogana, Bouygues bio izbor bivše, korumpirane vlasti. Otkrio je to tijekom debate u tamošnjem Senatu prošle godine, braneći novu vladu. Primjera sumnjive prakse bilo je mnogo i odnosili su se na mnogo kompanija, a među njima i na Bouygues. Dobio je, primjerice, ugovor vrijedan 300 milijuna dolara za gradnju šest policijskih postaja iako država nije osigurala osnovne dozvole i uvjete, zbog čega je bila prisiljena plaćati goleme penale kompaniji a da nijedan čavao nije bio zakucan.

Dodijeljen mu je i ugovor za gradnju 15 milijardi dolara vrijedne brze željeznice, za što je, prema tvrdnjama tadašnje oporobne šefice Kamle Persad-Bissessar, podmitio dužnosnike agencije zadužene za provođenje natječaja. Tvrdila je da ima dokaze za to. Drugi je primjer onaj iz Lesota prije deset godina, kad je kompanija optužena zajedno s nizom drugih kompanija za podmićivanje barem jednog dužnosnika (bila je riječ o projektu financiranom fondovima Svjetske banke). Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, bliski prijatelj Martina Bouyguesa koji je ujedno kum njegovu sinu, prozvan je 2008. zato što je nedugo nakon pobjede na predsjedničkim izborima predložio ukidanje oglasa na državnoj televiziji, od čega bi najviše koristi imala najveća privatna televizija TF1 u vlasništvu, naravno, Grupacije Bouygues i njegova prijatelja Martina Bouyguesa. Da ga još malo poslovno pogurne, predložio je produljenje promidžbenih stanki na privatnim kanalima poput TF1, M6 i Canal Plusa. Ruka ruku mije, pa je nestašni Patrick Poivre d’Arvor, voditelj vijesti na TF1, smijenjen nakon što je Sarkozyjevo ponašanje na samitu G8 usporedio s onim uzbuđenog školarca.

‘Kartel’ je omiljena riječ u kompaniji. Osim što je 2005. Cola, Bouyguesova podružnica, kažnjena s 20 milijuna eura zbog kartelskog ponašanja, posljednjih 20 godina pod palicom Martina Bouyguesa obilježeno je Bouyguesovim nezakonitim udruživanjima s drugim kompanijama. Bouygues je imenovan među kompanijama optuženima za udruživanje u kartel koji je tijekom 90-ih godina podmićivao političare u regionalnom vijeću regije Île-de-France, odnosno širega pariškog područja. Istraga vođena sedam godina i završena 2005. navela je iznos od dva posto provizije na svaki dobiveni projekt obnove ili gradnje srednjih škola u regiji, projekta procijenjene vrijednosti iznad četiri milijarde eura. Kompanije su platile kaznu, političari dobili uvjetne. Tih divljih 90-ih policija je provela raciju u sjedištu Grupacije zbog optužbi za prijevaru i nezakonite depozite. Martin Bouygues priznao je tad uplaćivanje 300 tisuća eura (tada još ecua, europske monetarne jedinice) za izbornu kampanju gradonačelnika Lyona, za što mu je ovaj nakon izbornog uspjeha zahvalio ugovorom za gradnju ceste vrijednim 700 milijuna eura. Onda je tu 2005., godina kad je telekomunikacijska grana Grupacije optužena, ponovno, za kartelsku razmjenu informacija o svojim pretplatnicima s druga dva najveća operatera u Francuskoj Orangeom i SFR-om. Najveća kazna za kršenje tržišnih pravila u francuskoj povijesti bila je 534 milijuna, od čega je Bouygues morao platiti 58 milijuna.

Svi znaju da nema ozbiljne multinacionalke bez barem jedne optužbe za antisindikalnu djelatnost, ni Bouygues ne zaostaje za drugima. Umjesto da se potruditi napraviti nešto za njih, 2005. otpustio je svih 530 rudara u svom rudniku zlata u Maliju kad su ovi zatražili bolje uvjete rada. Godinu poslije uhićen je kamerunski sindikalist koji je zastupao interese 163 radnika na gradnji ceste otpuštena zbog organiziranja štrajka. Čovjek je odveden otprilike tisuću kilometara dalje od mjesta uhićenja i zadržan tjedan dana bez ispitivanja, a onda je pušten. Globalnog igrača poznatog po tunelu ispod La Manchea, Stade de Franceu ili Grande Archeu osnovao je u svom stanu 1952. Francis Bouygues zajmom svoje obitelji od 1.700 dolara. U početku je renovirao stare tvornice i popravljao po karebru Lidu, no ubrzo je osjetio val ekspanzije u građevinskoj industriji 50-ih.

Bouygues je danas kompanija podijeljena na tri osnovna segmenta poslovanja, građevinarstvo, i dalje osnovnu djelatnost, telekomunikacije i medije te energiju i transport. Neto vrijednost Martina Bouyguesa prema Forbesovoj listi jest 3,4 milijarde dolara, što ga smješta na 277. mjesto najbogatijih ljudi svijeta. Sa svojim bratom Olivierom u kompaniji ima 19 posto udjela do kojeg su došli nizom kompleksnih transakcija od 1989. do 1997. oštetivši pritom ostale dioničare. Bouygues je 2009. ostvario profit od 1,3 milijarde eura i zapošljava 133 tisuće ljudi.

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy poznat je po svojim bliskim vezama s nekim od poznatijih francuskih kapitalista, u koje se ubraja i sin osnivača kompanije Martin Bouygues, čijoj je televiziji TF1 pokušao pogodovati prijedlogom novog zakona o medijima i 60-ih, najviše zahvaljujući velikim javnim radovima. Dobra ilustracija njegova nekonvencionalnog načina razmišljanja bilo je okupljanje elitne trupe zaposlenika kao odgovor na sve češće prelaženje radnika u druge tvrtke. Pomno birani članovi Compagnons du Minorange bili su vjerniji kompaniji i rjeđe tražili povišice. Prvi ozbiljniji projekt bila je gradnja Parka prinčeva, nogometnog stadiona 1969. kojom je počeo njegov proboj prema prvoj ligi industrije. Stadion je važan i zbog Francisova promišljenog ponašanja. Nakon prvotnih problema u gradnji preuzeo je stvari u svoje ruke i završio ga prije roka, uz neznatan profit, završivši tako poštovanje i velike pluseve ugledu. Uspon je ulaskom u 70-e zajamčen, Bouygues radi na elektranama, aerodromskim terminalima, konferencijskim centrima i rezidencijalnim projektima. Zahvaljujući širokoj ruci francuskog državnog kapitalizma posao cvjeta pa sredinom 70-ih Bouygues postaje multinacionalka i gradi izvan Francuske. Sljedeće desetljeće bilo je nešto teže za kompaniju prisiljenu diverzificirati svoje poslovanje kako bi nastavila rasti. Ulazi u financije, dizajn, gospodarenje vodom, energiju i komunikacije. ‘Čaća’ je uspostavio ozbiljnu multinacionalku na nekoliko područja i bio je spreman za mirovinu, što u prvi plan gura sina Martina, koji 1989. preuzima vođenje Grupacije. Franciscov kraj značio je i kraj konzervativnije poslovne prakse i početak ‘nove ekonomije’, intenzivnog muljanja na svim kontinentima. Najveća promjena, ujedno razlog stalnih problema za kompaniju, bilo je okretanje od Franciscove politike samostalnosti prema partnerstvima i suradnji, nerijetko u obliku kartela.

Nakon manjih posrtaanja sredinom 90-ih kompanija se oporavila i u novo stoljeće ušla sumnjivo se ponašajući, uglavnom zbog navike da plaća za dobivanje ugovora. Ta praksa, prema popularnome mišljenju iako uobičajena za poslove javne nabave, nije, izgleda, ni najmanje štetila poslovanju kompanije i čini se da je bila riječ o proračunatom riziku. Primjer s gradonačelnikom Lyona pokazuje da na kraju mnogo više zarade nego što plate, a narušavanje ugleda očito nema posebnog učinka na dobivanje budućih koncesija i projekata. Druga kontroverzna praksa, uz podmićivanje dužnosnika u svrhu dobivanja ugovora, sklonost je kartelskom ponašanju, razvijena u eri sina Martina jer je Francis bio izrazito za tvoren za suradnju s drugima i vrlo je rijetko u tome pravio iznimke.