Nakon prvotnog zanosa idejom malih kredita najsrošašnijima u svrhu pokretanja vlastitog posla počela su i prva propitkivanja. Tvorac ideje Muhamed Yunus smijenjen je s mjesta direktora banke Grameen, a u sve su umiješane lokalne vlasti u Dhaki, glavnom gradu Bangladeša.
Obično se podrazumijevalo da izreka ‘revolucija jede svoju djecu’ vrijedi isključivo za političku arenu, no primjer Muhameda Yunusa, ‘bankara za siromašne’, pokazuje njezinu primjenjivost i na poslovni svijet u kojem uglavnom vrijedi jedna druga izreka ‘čovjek je čovjeku vuk’. Zapravo, linije nisu tanke između obje izreke. Nobelovcu iz Bangladeša, zemljice zabijene u Indiju poput šiljka, geografski gledano, već neko vrijeme ne cvatu ruže. Čovjek poznat po revolucioniranju kreditiranja inovacijom ‘mikrokreditiranja’ prošao je put od junaka siromašnih, čije je probleme njegova ideja trebala pomoći riješiti, do proskribiranog i odbačenog objekta antikampanje koju je započela lokalna vlast u Dhaki, glavnom gradu siromašne zemlje.
Njegovi problemi, čini se, počeli su još 2007. kada je, nepotrebno tvrde neki, zakomplicirao svoj život. Godinu prije dobio je Nobela, imao svoju banku Grameen, bio je stvoritelj cijele jedne industrije (samo u Bangladešu trenutačno je u optjecaju 2,2 milijarde dolara takvih zajmova, od čega na Grameen otpada 955 milijuna) i nacija mu je dugovala zahvalnost zato što je Bangladeš zahvaljujući njegovoj ideji ‘stavljen na kartu’. Pogreška u koracima bilo je isticanje političkih ambicija, potez redovito neprepočitljiv onima slaba želuca, pogotovo u zemljama poput Bangladeša, gdje je vojska često presudan faktor u oblikovanju političkog sustava.
Te je 2007. Yunus najavio osnivanje svoje stranke, pa iako se to na kraju nije dogodilo, činjenica da je uopće pokazao želju za političkim angažmanom stavila ga je na ‘radar’ pogrešnim ljudima, točnije dvjema glavnim političkim strankama prema kojima je pokazao otvoren prijezir. Ni s ekonomske strane stvari nisu išle dobro, industrija mikrokreditiranja suočena je s nizom optužbi za iskorištavanje siromašnih, pojačanom regulacijom i sve većim upletanjem države, najviše u Indiji i Bangladešu, dvjema zemljama s najistaknutijim sektorom mikrofinancija. Veći angažman vlasti u Indiji izazvao je krizu industrije prošle godine i niz samoubojstava, navodno čak 30-ak smrti, zbog nemogućnosti otplate preuzetih kredita i pokušaja agresivne naplate kreditora.
Nakon prvotnog zanosa idejom malih kredita najsrošašnijima u svrhu pokretanja vlastitog posla, posebice usmjerenog prema ženama, počela su i prva propitkivanja. Posljednji je primjer dokumentarac norveške televizije prikazan potkraj prošle godine u kojem se dovode u pitanje dobre namjere Grameena i koncepta mikrokreditiranja. Materijal su odmah iskoristili njegovi politički protivnici za početak posredne kampanje denuniciranja dojučerašnjega nacionalnog idola. Zamjerka, koja neovisno o spomenutom dokumentarcu pluta javnim prostorom, već neko vrijeme izaziva polemike, proizlazi iz uvjerenja kako mikrokreditiranje zapravo baca samo još dublje u dug svoje klijente. Dojam je pojačan relativno visokim kamatama na takav oblik pozajmljivanja (Vlada u Bangladešu ih je ograničila na 27 posto, još prilično visoku svotu). S druge strane, zemlja je s 80 posto siromašnih 70-ih, kada je Yunus počeo svoju rabotu, danas došla do brojke od 38 posto. Norvežane je, pak, na izradu dokumentarca potaknulo sumnjivo prebacivanje doniranih sredstava iz Norveške Grameenu, koje je poslije poništeno. Afera datira još u 90-e godine prošlog stoljeća.