Hrvatska samo čeka završetak velike geostrateške igre

U globalnoj partiji šaha poteze vuku Velika Britanija uz pomoć Srbije te SAD (s Njemačkom, Mađarskom i Vatikanom). Hrvatska je tu muha bez glave koja će na kraju biti izručena pobjedniku.

Pričao mi je znanac da mu je bivši papinski nuncij povjerio svoj začudni razgovor s britanskim veleposlanikom potkraj devedesetih. Pita nuncij veleposlanika: ‘Gdje Vi za dvadeset godina vidite Hrvatsku?’ On je navodno odgovorio: ‘Za dvadeset godina Hrvatske više neće biti.’ Tad je to zvučalo nevjerojatno.

Desetak godina poslije na službu u Hrvatsku stigao je američki veleposlanik James Foley sa zadatkom da nakon ulaska Hrvatske u NATO dovrši njezinu integraciju u EU. WikiLeaks je razotkrio (i) Foleyjeve depeše Washingtonu s početka njegova mandata. Britanija tada blokira hrvatske pristupne pregovore preko haškog tužitelja i izmišljenih topničkih dnevnik, a Foley preporučuje da se SAD u vezi s tim ‘obrati Velikoj Britaniji na visokoj razini’. Štoviše, otkriva WikiLeaks, to mu je savjetovao sam britanski veleposlanik u Hrvatskoj David Blunt, ustvrdivši kako je politika britanske Vlade prema Hrvatskoj na istim pozicijama kao ranih devedesetih. A riječ je dugoročno o poziciji: Hrvatska = suvišna država.

Velika Srbija kao srpski strateški politički projekt i Velika Britanija kao njegov najjači i najsustavniji zapadni zagovornik, konstanta su koja prati Hrvatsku već više od stoljeća, osobito aktivno od trenutka osamostaljenja do danas. Iluzorno je očekivati da će odustati u samom finišu hrvatskih pristupnih pregovora. Najavila je to ovih dana, najizravnije dosad, i zastupnica u europskom parlamentu Doris Pack, rekavši kako ‘Hrvatska ima jednog neprijatelja u Europskom vijeću i ta zemlja želi zajednički ulazak Hrvatske i Srbije u EU’. Dakle, treba očekivati dva-tri vrlo dinamična mjeseca jer Hrvatska ima i vrlo aktivne saveznike.

SAD je Hrvatsku jednostavno ugurao u NATO i sad joj krči put prema EU jer to smatra strateški bitnim za sigurnost i stabilnost ne samo jugoistočne Europe nego cijele Europe. Nakon što je uloženo toliko vlastitog angažmana, nije vjerojatno da će tek tako (do)pustiti da planirani završetak hrvatskih pristupnih pregovora u lipnju bude osuđene u samom finišu. Velika ministarska promenada u Washingtonu u veljači, velika američka investicijska konferencija u Dubrovniku u travnju i stalna politička potpora samo su dio tog angažmana. Njemačka je ključni europski partner, a njezin plan strateške integracije Hrvatske u srednjoeuropski prostor preko infrastrukturnih projekata nije smišljen da bi stajao u ladici.

Mađarska kao zemlja koja trenutačno predsjeda EU, sa svojim konzervativnim premijerom Orbanom koji pokazuje bolje razumijevanje hrvatske pozicije od većine hrvatskih političara, vidi završetak hrvatskih pristupnih pregovora kao potvrdu svoje regionalne važnosti. Ni papa Benedikt XVI. nije slučajno planirao posjet Hrvatskoj početkom lipnja – kao simbol dvadesetogodišnje potpore Vatikana na putu od osamostaljenja do EU.

Na suprotnoj strani neće otvoreno biti ni Velika Britanija ni službena Srbija. Ali njihova će politika djeleći preko neovisnoga srpskog pravosuđa i različitih nevladinih udrugama: od međunarodnog probritanskog Amnesty Internationala, jugofilske Documente i pridruženih joj hrvatskih nevladinih udrugama, srpskih nevladinih udrugama poput Saveza izbjeglih Srba… Osnovni je cilj, kao u svakom specijalnom ratu, dovesti u pitanje i poniziti temeljne vrijednosti države, proizvesti urušavanje. Ključni će im saveznici pritom biti naša istinska gospodarska kriza, istinska kriza političkih autoriteta, istinsko nepostojanje državne političke strategije i istinska nekompetencija hrvatskih institucija.

Zapravo, logično je pitanje gdje je uopće Hrvatska u finišu te velike igre za novu političku konfiguraciju ovih prostora, u koju su uključeni i SAD, i Velika Britanija, i Njemačka, i Srbija i Mađarska? Hrvatska ne igra, ona ispunjava domaće zadaće. Dok aktivni igrači unaprijed planiraju političke poteze i njihove posljedice, Hrvatska je uvijek zatečena. I slučajem Purda, i slučajem Bosanac i slučajem Faber, kao nekad slučajem Gotovina. Finiš naših pristupnih pregovora umnogome podsjeća na završetak duge partije šaha koju igraju velemajstori ranga Bobby Fischer ili Gari Kasparov. Hrvatska je u toj partiji – muha bez glave. Leti malo Bobbyju pa onda Gariju i završi u mreži. Izručena pobjedniku.