Thomas Kaplan

Aktualna ekonomsko kriza vratila je zlato u igru. Vrijednost unce zlata na tržištu je sada oko 1.400 dolara, najviše u posljednjih deset godina. Ta ‘zlatna’ revolucija ima i svog inicijatora Thomasa Kaplana, predsjednika i glavnog direktora Tigris Financial Groupa. On vjeruje da će vrijednost zlata i dalje rasti, pa je u njega uložio dvije milijarde dolara – za sada.

Dok je gotovo svaka grana globalne ekonomije u slobodnom padu ponirala tijekom recesije, jedna dugo zaboravljena doživjela je pravi ‘revival’. Riječ je, naravno, o zlatu, stoljećima ključnom mjerilu vrijednosti koje je odlukom američkog predsjednika Richarda Nixona 1971. spremljeno u ropotarnicu povijesti. Te je godine, naime, ukinuta relacija između američkog dolara i zlata, prema kojoj je svaki dolar u optjecaju bio vrijedan jednu tridesetpetinu unce zlata. Od tada do danas zlato je dospjelo među drugorangirane vrijednosti i ispalo je iz natjecanja s ostalim ‘običnim’ dragocjenim metalima na tržištu prirodnih resursa. No, posljednjih 30 godina nesmiljenog štancanja novca vratilo je zlato na mala vrata u igru i sve više investitora na financijskim tržištima okreće se tome zapostavljenom metalu kao ‘sigurnom utočištu’ u vremenima financijske nestabilnosti. Vrijednost unce zlata na tržištu sada je oko 1.400 dolara, najviše u posljednjih deset godina.

Kao što to često biva, revolucija ima i svog inicijatora, u ovom slučaju Thomasa Kaplana, predsjednika i glavnog direktora Tigris Financial Groupa, kompanije za financijska ulaganja ili za upravljanje kapitalom, specijalizirane na područje sirovina. Zašto baš Kaplan, a ne George Soros ili John Paulson, dvojac s nešto duljim renomeom u svijetu žutog minerala?

Zato što se, za razliku od njih, baš kao istinski vjernik, odlučio svim svojim bićem, financijskim dakako, ‘vezati’ uza zlato odlukom da će većinu svoje financijske imovine mjerene u milijardama investirati u zlato. Iznos njegove oklade na zlato je oko dvije milijarde dolara. Osim toga, spomenuti dvojac svojim je investicijama pratio njega, a ne obratno, naime, uložili su 100 (Paulson) i 75 (Soros) milijuna dolara u NovaGold Resources, kanadsku rudarsku kompaniju, godinu dana nakon Kaplana zbog čega su dionice plaćali 4,2 dolara po dionici više od njega.

Kaplanovo razmišljanje vrlo je jednostavno. U trenutku kad se financijski sustav oslobodi okova realnoga i ograničenog resursa strovalo u provaliju, neki se vraćaju osnovama, pogotovo onima koje pobuđuju dojam sigurnosti. Zlato svakako pripada njima, pa Kaplan vjeruje da će njegova vrijednost i dalje rasti. Kretanje cijene zlata na svjetskom tržištu zasad mu daje za pravo. Njegovo uvjerenje u još neiskorišteni potencijal povratka zlata na scenu, u tržišnim kriterijima, je jasno.

Visokoj nezaposlenosti unatoč, Rumunji nisu posve u krivu. Rudarstvo kao takvo prati reputacija izrazito neekološke djelatnosti, no Kaplan prigovor odbacuje tvrdnjom kako se ekološka osviještenost i kopanje u dubini zemlje lako mogu pomiriti. Ako baš mora birati između dvoga, ekologija ima prednost, ali Kaplan smatra da je mnogo više stvari očuvao nego što ih je uništio. Štoviše, nekad kupuje zemlju nepogodnu za eksploataciju samo da bi spriječio druge u gradnji rudnika, tvrdi, a nekad odustaje od projekta. Kako trenutačno stvari stoje, rumunjska avantura neće ići glatko jer je od objave njegove namjere za obnavljanjem eksploatacije pokrenuta široka akcija koja je stigla čak i do Europskog parlamenta. Ekološke udruge smatraju da će njegov projekt uništiti povijesne lokalitete, zatvoriti cijanidom široko područje i prisiliti na preseljenje nekoliko stotina ljudi. Njegov odgovor, pak, ne otklanja baš njihove prigovore s obzirom na to da se temelji na tezi kako je područje ionako onečišćeno od prijašnjih eksploatacija te da ‘oni koji tvrde da uništeni krajolik treba očuvati na štetu istinski uzbudljive ekonomske budućnosti nisu u pravu’.

Iako povjesničar po struci, s diplomom Sveučilišta Oxford, Kaplan se još tijekom studija zanimao za sirovine, o čemu je napisao i doktorski rad, zaradivši novac na analizi izraelskih kompanija izlistanih na američkim burzama. Njegovo današnje samopouzdanje nije tek intuitija i špekulacija, već djelomično i povijesno potkrjepljeno iskustvo. U svojoj disertaciji pozabavio se britanskom ulogom u Malaji nakon Drugoga svjetskog rata, apsolvirajući tako koliko daleko su vlade i ljudi spremni ići u osiguravanju resursa. Tijekom svojih izraelskih putešestvija Kaplan je upoznao svoju buduću suprugu Daphne Recanati, osobu čijim investicijskim nosom vjeruje, i Avija Tiomkina, tamošnjeg investitora za kojega je radio do 1993. kada odlučuje pokrenuti vlastiti biznis investiranja u srebro, plin i naftu. Te se godine upustio u iskapanje srebra u Boliviji gdje je primijenio koncept kakav pokušava danas reproducirati u Rumunjskoj, preselivši stanovništvo San Cristobala, ciglu po ciglu, u novi obližnji grad. Kaplanova druga opsesija su divlje mačke, nešto čime se počeo intenzivnije baviti 2006., kad je osnovao neprofitnu udrugu Panthera radi zaštite ugroženih maca. Ljubav nije tek bogataška obijest i praćenje trenda, Kaplan brigu o ugroženim mačkama navodi kao svoju istinsku, nikad ostvarenu životnu želju, a do te spoznaje došao je upoznavši Alana Rabinowitza, kojega je poslije postavio za predsjednika Panthere.

Dok čeka ostvarenje svog sna o životu u divljini s jaguarima i panterama, Kaplan će pokušati zaraditi što više na svom uvjerenju u veliku budućnost zlata. U slučaju da se predviđanje pokaže točnim, čovjek bi vrlo brzo mogao postati vrlo bogat, osjetno bogatiji nego što je sada zato što je u prednosti pred drugima. Počeo je ‘gromilati’ zlato i tražiti nove izvore, a kako je riječ o realnom, ograničenom dobru, količina je iznimno važna. Njemu samopouzdanja ne nedostaje, kaže da će se njegovo strpljenje isplatiti, i svi trendovi pokazuju da je u pravu. Napuštanje zlatnog standarda bilo je, sve je jasnije, katastrofalna odluka čije posljedice niti veličina poput Johna Maynarda Keynesa nije posve razumjela, proglasivši ovisnost o zlatu ‘barbarskim reliktom’. Da je znao što će oslobađanje tiskarskog stroja u FED-ovu podrumu napraviti globalnoj ekonomiji, vjerojatno to ne bi izjavio. Ukućanjem zlata kao čvrste, opipljive garancije papirnatom novcu omogućeno je stvaranje financijskog levijatana i enormne količine nepostojeće vrijednosti. Svi obziri su nestali i zabava je mogla početi.

Iz istog razloga, tiho oživljavanje zlata kao rezervne valute i jamstva vrijednosti nakon završetka tuluma sasvim je logičan povratak provjerenom receptu. Zlato je jedino ozbiljno financijsko sredstvo koje ne predstavlja nečiji dug ili financijsku obvezu – podsjeća Kaplan. Samo to određenje zvuči izrazito primamljivo u vremenu obilježenom isključivo dugom i nečijom obvezom prema nekome. Premda raste, tržište zlata nije doživjelo nagli bum, na djelu je prije polaganog sazrijevanja. Upravo zato Kaplan vjeruje da najbolji dani za zlato nisu ni počeli, tržište bika tek se spremi. Prema podacima iznesenima u jednoj Kaplanovoj kolumni, ako bi zlato poraslo s 0,6 posto svih globalnih financijskih sredstava na svega 1,2 posto, dakle i dalje tek pola razine iz 1980., to bi bilo jednako 26 tisuća tona, ili 16 posto svega svjetskog zlata, a to je pak, ekvivalent desetogodišnje proizvodnje zlata u trenutačnim uvjetima.

Pokaže li se da je u krivu, Kaplan će pasti žrtvom loše računice usprkos činjenici da ima hrpu zlata. Uložit će mnogo, no vrijednost onoga što će iz tog ulaganja dobiti na tržištu neće biti dovoljna da pokrije ulaganje. Imajući u vidu da su razdoblja promjene trenda zlata dosta duga, u tom bi se slučaju vjerojatno morao načekati da dostigne razinu isplativosti. I kontraargumenti imaju svoju težinu.

Prema svemu što se posljednjih mjeseci moglo vidjeti, mnoge se stvari otpisane u jeku krize polako vraćaju na staro. Sustav temeljen na papirnom novcu mogao bi se pokazati preprimamljivim zbog svoje divne neograničenosti izmišljanja bogatstva odabranima. Novac, obveznice i prepakirane dugove može se štancati unedogled ili barem tako mnogi na svijetu misle poučeni sasvim ugodnim iskustvom državnih spašavanja i vraćanja u funkciju kao da ništa nije bilo. Takav scenarij normalizacije vrlo bi vjerojatno značio obrtanje trenda i ponovnu marginalizaciju zlata kao alternativa bezvrijednim papirima i brojkama u računalima. Kaplan je posve u pravu, stižu zanimljiva vremena za one koji posjeduju zlato.