Točno toliko vremena, procjenjuje se, ima Zapad da sredi stvar u Libiji ako se potpuno prekine proizvodnja nafte u državi koja pokriva oko dva posto svjetskih potreba. Dulje stanje kaosa izazvalo bi trajan pritisak na svjetsko gospodarstvo zbog daljnje rasta cijene nafte.
Brzina reakcije Zapada, u svim ostalim slučajevima regionalnih nerada mlaka, nefokusirana i forsirana događajima na terenu, u slučaju Libije može pomoći u nagađanju. Uvedene sankcije izglasovane na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda predviđaju embargo na prodaju oružja i zamrzavanje sredstava Moamera Gadafija, diktatora kojeg pobunjenici uz otvorenu potporu Zapada pokušavaju svrgnuti. Ono što je u tome zanimljivo jest najava britanskog premijera Davida Camerona o mogućnosti opremanja oružjem pobunjenika, što zvuči u suprotnosti s navedenom rezolucijom UN-a. Ne da pobunjenici imaju problema s nabavkom naoružanja i bez britanske velikodušnosti. Kao što smo se mogli i sami uvjeriti tijekom Domovinskog rata, takav embargo odnosi se na sve zaraćene strane. Osim kad su u pitanju hrpa nafte i vrlo nesimpatični diktator. To nas dovodi do sljedećeg važnog podatka – pobunjenici možda jesu zaneseni, ali ne toliko da prvo ne osiguraju naftne izvore koje je navodno Gadafi namjeravao dignuti u zrak. U sklopu zamrzavanja sredstava Amerikanci su blokirali oko 30 milijardi dolara državnih sredstava, a Britanija je zaledila najmanje milijardu funti osobnoga Gadafijeva imetka.
I dok nikom u egipatskom ili bilo kojem drugom slučaju nije padalo napamet spominjati vojnu intervenciju, Zapad je vrlo brzo otvorio tu mogućnost i počeo raspoređivati vojne snage uz pripreme za uspostavu zone zabrane letenja. Cilj je onemogućiti jednu relevantnu taktičku prednost snaga odanih diktatoru, onu u zraku, i time još malo namjestiti ishod. Ako to ne bude dovoljno, Amerikanci i Britanci nesebično će im vjerojatno i osobno pomoći. Zašto u Libiji da, svugdje drugdje ne? Tri razloga.
Prvi i najčitiji, Libijci imaju tu (ne)sreću da sjede na hrpi nafte, ključnoj sirovini za razvoj svijeta. S tim nema šale, tu je lekciju svijet niz puta apsolvirao. Drugo, Gadafi, za razliku od svojih kolega dugogodišnjih regionalnih poglavica, nije ‘diktator prijatelj’, odnosno diktator kojeg je instalirao i potpomagao Zapad. Sasvim suprotno, riječ je o trnu u oku Zapada već 40 godina. Treće, regija je postala iznimno volatilna, nepredvidljiva i mogla bi pasti u ruke ‘nepoželjnim elementima’, pa je uspostavljanje mostobrana u Libiji strateški ‘no brainer’, nešto o čemu uopće ne treba razmišljati.
Ekonomsko posljedice situacije u Libiji uglavnom se svode na problem nafte, što je sasvim dovoljno da se globalna ekonomija osjeti nelagodno. Cijena skakuće između 95 i 120 dolara, ovisno o kojoj je vrsti sirove nafte riječ (najčešće se upotrebljavaju WTI i Brent klasifikacije nafte). WTI je ispod psiholoških 100 dolara, no Brent, najprihvaćeniji pokazatelj, prešao je 110 dolara. Dulje zadržavanje povijesne cijene značit će rast niza troškova s obzirom na to da je nafte ključni energent u izradi niza proizvoda, ali i pružanju usluga. Libijska proizvodnja nafte zadovoljava oko dva posto svjetskih potreba, što znači da je barem na neko vrijeme moguće kompenzirati gubitke većom proizvodnjom drugih izvoznica nafte, ali i postojećim zalihama koje Goldman Sachs procjenjuje na oko 100 dana u slučaju najgore scenarija, potpunog prekida proizvodnje nafte u Libiji. No, ratu unatoč, proizvodnja nije potpuno stala, iako je osjetno smanjena. Ipak, prolongirano stanje kaosa nesumnjivo bi počelo stvarati trajniji pritisak na svjetsku ekonomiju, cijene niza proizvoda i usluga, a neki se analitičari već igraju s idejom nove recesije u tom slučaju.
Problem široj intervenciji i angažiranju NATO-a mogao bi predstavljati turski premijer Recep Erdogan, vlasnik druge najveće stajaće vojske u Svezu, koji je decidirano odbacio ideju angažiranja NATO-a za uvođenje reda u Libiji. – Možete li uopće zamisliti takvu glupost – odgovorio je na novinarski upit tijekom posjeta Njemačkoj. – Mi smo protiv toga, ni razgovor o tome ne dolazi u obzir, to je nezamislivo – betonirao je svoje protivljenje Erdogan. Drugim riječima, vjerojatno je irački scenarij prema kojem će se u slučaju vojne intervencije raditi o koaliciji voljnih, ne o Savezu u cjelini. Nije teško pretpostaviti da će ovisno o svom doprinosu promidžbi ljudskih prava u Libiji sudionici takve ad hoc alijanse biti nagrađivani nešto boljim ugovorima za eksploataciju nafte i izgradnju zemlje nego što su ih dosad imali. S druge strane, manji igrači koji su dobivali prostor na libijskom tržištu pod Gadafijem blagoslovom, poput hrvatskih tvrtki, lako bi nakon uvođenja demokracije iračkog i afganistanskog tipa mogli biti bez posla. Barem dok HGK ne otvori predstavništvo ondje.
