David i Golijat

Dok Hrvatska panično razglaba o rastu cijena hrane i posljedicama za debljinu lisnica birača, važnim se problemima vladajući ne bave. Podacima o izvozu pohvalit će se prigodno, onda kad treba pokazati kakve-takve rezultate nesuvišnih ideja o izlasku iz recesije. Da, točno je, izvoz raste brže od uvoza. No brojka bez konteksta malo znači. A kontekst pokazuje da se uvoz oporavlja slabije od izvoza samo zato što se nije oporavila domaća potražnja. U strahu od gubitka radnog mjesta Hrvati još prebiru svaku kunu.

Srećom, sve su druge zemlje izašle iz recesije, inozemna potražnja raste, pa ona malobrojna poduzeća koja su preko granice uspješna poboljšavaju statistiku vanjskotrgovinske bilance. No kad se oporavi domaća potrošnja, to će značiti samo jedno – ponovni uspon uvoza. Koliko god pokušavali, domaće tržište poduzetnici ne uspijevaju osvojiti. No koliko je važno biti pobjednik na domaćem pa tek onda na stranom tržištu, najbolje je opisao splitski poduzetnik: – Kad stranac doputuje u Hrvatsku da kupi hrvatski pištolj, on će već na aerodromu proveriti nosi li naša policija domaći pištolj. Nosi li uvozni, okrenut će se i otići – uvjerava. Isti taj poduzetnik koji u javnosti nije želio imenom kaže kako je odustao od pokušaja da inovativnim proizvodom za industriju izgura jeftinu kinesku robu. Nelojalna konkurencija, uvozni lobiji, korupcija… zapreka je za plasman njegova proizvoda kod kuće previše. Kaže kako mu je bilo mnogo lakše probiti se na tržišta čak 12 zemalja nego uvjeriti domaću industriju da kupuje njegove alate.

Drugi poduzetnik (i on je želio ostati anoniman), mali slavonski drvni prerađivač, objašnjava zašto se proizvodi naše drvine i namještajne industrije ne uspijevaju probiti među domaće kupce. – Velike tvrtke uglavnom nemaju svoju maloprodaju. Kad i dobiju narudžbu od domaćeg trgovca, on im nudi plaćanje dulje od 180 dana, traži velik rabat, i do 40 posto, pa je proizvod na kraju skup. Male tvrtke radije izvoze jer strani kupac odmah plaća, voljan je kupiti i male serije, rabat je malen – objašnjava nam.

Ima odgovor i na upit zašto nema domaćeg namještaja u hrvatskim hotelima. Kaže dakako se većina malih hotelijera kad obnavlja interijer za to mora zadužiti. Banka za to traži projekt, izrađuje mu ga konzultantska tvrtka koju mu sama odredi, zato projektant, logično, navede namještaj tvrtki iz zemlje vlasnika banke.

Banka izravno plaća dobavljaču u inozemstvo, naravno, bez PDV-a, jer ne želi financirati iznos uvozne carine i poreza. Ako veliki hotel kupuje opremu, on je ionako u stranom vlasništvu i kupuje namještaj iz svoje zemlje. Zašto je u sve dvorane sagrađene za Svjetsko prvenstvo u rukometu ugrađen strani parket? Zbog banaka – ogorčen je. Goran Fabris, direktor Nabave Valamar hotela i ljetovališta, kaže pak kako s domaćom drvenom industrijom uglavnom imaju dobra iskustva. Ona se često pokazuje cjenovno povoljnijom od inozemnih ponuđača, no to ne može ustvrditi za proizvođače ostale opreme. Priznaje da u turizmu najlošije prolazi poljoprivreda, na što je Marijan Pavliša, predsjednik Saveza poljoprivrednih Udruga krapinsko-zagorske županije, posebno ogorčen.

Turistička i poljoprivredna sezone ne poklapaju se: dok je dolina Neretve puna lubenica, sezona je već duboko u drugoj polovini, a kad stignu mandarine, turisti već pomalo odlaze. U nedostatku domaćeg sezonskog voća ono se najčešće uvozi iz Španjolske i Grčke.

Gotovo cijelu predsezonu banane, ananas, rajčice i drugo voće i povrće uvozi se jer tih proizvoda tada kod nas nema. Nema ni dovoljno plastenika, ni strategije u poljoprivredi, ni dovoljno poduzetnosti poljoprivrednika, pa se cijela turistička predsezona opskrbljuje uvozom.

Mali poljoprivrednici koji bi svojim cijenama mogli biti konkurentni ovise o nakupcima i veletrgovcima koji dodatnim maržama smanjuju njihovu konkurentnost – direktno je povezivanje s dobavljačima gotovo nemoguće zbog nepostojanja jeftinog a efikasnog distribucijskog lanca.

U tijeku je proces potpisivanja ugovora s Vladom koji će jasno razlučiti javni od komercijalnog sadržaja pa će se komercijalni prihodi moći koristiti samo za financiranje komercijalnog sadržaja te za investicije. Što se tiče cijene, valjalo bi najprije razjasniti da je damping-prodaja ispod nabavne vrijednosti. U idealnom svijetu, u kojemu bi svi elektronički mediji imali iste cijene, klijenti bi svoje budžete raspoređivali prema gledanosti. S obzirom na udio HRT-a u gledanosti i s obzirom na našu prodaju oglasnog prostora vidljivo je da smo najskuplji već godinama. Baš zbog visoke cijene i nedovoljne fleksibilnosti nismo prodali sav prostor. Naime, podliježemo čestim revizijama i dužni smo pridržavati se jednom donesene politike, za razliku od komercijalnih televizija koje si mogu slobodno formirati i prilagođavati cijene tržištu iz dana u dan. Zato je apsurdno govoriti o dampingu na javnom servisu.

Nije problem u dampingu javne televizije. Problem je što imamo previše raspoloživih sekundi (grp-eva) na dvije komercijalne i javne televizije. Prevelika je ponuda oglasnog prostora u odnosu na potencijal i potrebe gospodarstva. To utječe na formiranje cijena na cijelom tržištu. Naravno pritisak se događa na smanjenje cijena radi prevelike ponude. Zapravo, ako želimo govoriti o dampingu, slažem se da se teško možemo složiti oko definicije dampinga u medijima. Na primjer, čuo sam komentare da i mi u 24sata radimo damping. Po niti jednoj definiciji to ne može biti istina ako imamo profit u 2009. godini 50 milijuna kuna, a 2010. 51 milijun kuna.

Europlakat je u specifičnoj situaciji. Držimo dominantan tržišni udio unutar svoje niše koji smo stekli što radom i ulaganjem, što akvizicijama tijekom godina. Međutim, pratimo i osjećamo što se s cijenom događa u drugim medijima i često se susrećemo s izjavama poput one: ‘Da, ali za taj novac na televiziji možemo dobiti toliko i toliko tjedana emitiranja.’ Dakle, sve što se u TV niši događa direktno utječe na sve ostale. Interna bitka televizija tiče se i svih drugih medija.

Da, točno je, tu postoje poveznica. Naše tržište veoma je kompetitivno. Recimo, prije godinu dana je gledatelj subotom navečer mogao birati između skupih hollywoodskih blockbustera na tri TV kanala. To znači da su sve televizije mnogo trošile na program, dok se s druge strane oglasno tržište smanjivalo. Ne bih htjela upotrebljavati riječ damping, ali slažem se da su se popusti unatrag dvije godine povećali i da je taj trend započela TV.

Što se tiče javne televizije i države, matematika je jako jednostavna. TV tržište je teško nekih 100 milijuna eura. Da bi televizija postojala potrebno je oko 40 milijuna eura. RTL i Nova dakle trebaju 80 milijuna. Ako HRT uzme 20, mi imamo dvije komercijalne televizije koje ne mogu funkcionirati, a dobile su državnu koncesiju da rade i postoje. Te bi televizije trebale vratiti uložena sredstva, a nakon nekog vremena svojim vlasnicima donijeti i neku zaradu. Zašto se onda išlo na drugu i treću koncesiju, odnosno treba li onda HRT uopće imati pravo da se tržišno natječe?

Damping možda asocira na nešto ružno i neprihvatljivo, međutim, to je često i sredstvo borbe za tržišni udjel. Ako netko odluči obezvrijediti svoj proizvod jer će time generirati brze prihode ili našteti konkurenciju, njegova stvar. U Hrvatskoj je situacija specifična, to više što su uglavnom svi komercijalni mediji u vlasništvu stranaca. Teško je očekivati od nekog tko sjedi u Parizu ili Berlinu da se brine za opstojnost našeg tržišta ili za to što će s tim tržištem biti za pet godina. Imamo svakodnevni pritisak ostvarivanje prihoda, a tko će to i kako ostvariti, stvar je poslovne odluke. Pitanje o tome zašto netko prodaje jeftinije smatram čak nekorektnim.

Posao je agencije da upravlja medijskom investicijom klijenta tako da im osiguramo optimalnu kombinaciju kontakata. Za oglašivače je to važno, pa mu je nominalna cijena važan ulazni faktor, ali nije presudan. Ista cijena može biti povoljna kad se obraćate jednoj komunikacijskoj skupini, ali kad se obraćate drugoj to više nije. Prema tomu agencija onda preporučuje medijski miks. Kad je riječ o nominalnoj cijeni, važna je diskusija o stvaranju novih vrijednosti jer to oglašivač traži. Danas imamo konzumenta koji zapravo dobiva moć novim medijima, gadgetima i tehnologijama, pa sve više sam kontrolira sadržaj koji želi primiti.

U vezi s dampingom agencije se suočavaju s još jednim problemom, a taj je jesmo li dosljedni u postavljanju svojih tržišnih uvjeta. Vodimo li računa o tome da klijent s budžetom od 200 tisuća eura ne može imati lošije uvjete od onog s deset tisuća eura?

Nakon što je nedavno donesen Zakon o fiskalnoj odgovornosti, od Ministarstva financija pokušali smo doznati i razjasniti kako će Hrvatska platiti svoju godišnju članarinu u Europskoj uniji. Naime, Zakon predviđa ograničavanje potrošnje državnog proračuna na razinu iz 2010. u razdoblju koje se proteže čak na projekcije za 2014. U slučaju da Hrvatska uđe u Europsku uniju 2013., trenutačno popularna teza, morala bi za svoju prvu godinu članstva platiti između 400 i 600 milijuna eura, a iz EU bi, prema iskustvima prijašnjih članica, dobila znatno manje.

Iz Ministarstva financija, na čelu s Martinom Dalić, objasnili su da predviđaju iznos od 484 milijuna eura za prvu godinu članstva, iako napominju da je riječ o projekcijama koje variraju ovisno o promjenama u gospodarskim kretanjima. U isto vrijeme, prema projekcijama EU, Hrvatska bi trebala povući iz EU 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu ‘pomoći za novčani tok’ svježoj članici ošamucenoj skupoćom članstva.

Kako je prva godina definitivno prekrizena kao godina stupanja u članstvo, prvotni iznos vjerovatno će biti primijenjen u 2013., odnosno prvoj godini članstva, ako i ta bude prva. Drugim riječima, proračunu nedostaje više od 200 milijuna eura za članarinu, a kako će točno do tog novca doći i u isto vrijeme zadržati razinu rashoda iz 2010., u Ministarstvu nisu precizirali.

Tvrde da su u projekcijama proračuna za 2012. i 2013. predviđene uplate u europski proračun. Svoj doprinos Hrvatska će, kao i sve ostale članice, dati od nameta na šećer, carina i PDV-a, što znači manju prihodovnu i veću rashodovnu stranu. Taj golemi minus, nastavljuju, bit će nadomješten prihodima iz Europske unije i mehanizmima zaštite novih članica od ‘preplaćivanja’, odnosno uplaćivanja većeg iznosa u proračun EU nego povlačenja iz njega.

Realnost je, pak, nešto drukčija. EU može avansirati članici oko 200 milijuna eura i pozajmiti novac za članarinu, a sve ostalo ovisi o vještini izvlačenja novca iz fondova EU, u čemu su se sve dosadašnje nove članice pokazale relativno neuspješnima. Bugarska je, primjerice, četiri godine nakon članstva i dalje netoplatiteljica. Osim, dakle, činjenice da će Hrvatska više uplaćivati nego što će povlačiti od EU, već poznate javnosti, nije moguće iz dvaju odgovora Ministarstva financija razlučiti kako će se izvršiti te uplate, a da rashodi proračuna budu isti ili niži od onih u prošloj fiskalnoj godini u kojoj nije bilo nikakvih relevantnih uplata prema EU, ali je zato bilo deficit od 14 milijardi kuna samo da bi se uspjelo ispuniti postojeće državne obveze.

Nakon četveromjesečne pauze proizvođač opeke Wienerberger Ilovac pokrenuo je proizvodnju. Prema riječima Velimira Gojnića, člana Uprave, zaustavljanje investicija prouzročilo je pad potražnje opeke te prekid proizvodnje. Početkom 2010. u pogonu je počela proizvodnja brušenih ‘profi’ blokova, koji omogućuju uštedu u materijalu te osiguravaju 25 posto veću termoizolacijsku efikasnost.

Određene lokacije i meteorološki uvjeti u Hrvatskoj osnovni su razlog zbog kojeg se gradi solarna elektrana, ističe Jadranka Godjevac, direktorka zadarske tvrtke Jadran Lux koja bi trebala graditi prvu veliku elektranu na Pagu snage 3,8 megavata. Godjevac ističe da će snaga biti utvrđena tek nakon određenih ispitivanja na lokaciji koja je na relativno vjetrovitom mjestu s visokom koncentracijom soli u zraku. To, uz mnoge druge faktore, utječe na instaliranu snagu, izbor tehnologije te vrijednost investicije.

Aktivnosti se provode utvrđenom dinamikom i za sada nema kašnjenja – jedino je što otkriva Godjevac, koja očekuje probleme, no kaže da dosadašnja suradnja s mjerodavnima u Ministarstvu i lokalnom upravom ulijeva optimizam.

Novi Pravilnik o označavanju hrane i hrane za životinje u ekološkoj proizvodnji proizvođačima će znatno pojednostaviti deklaracije jer će kodni broj zamjenjivati dosadašnje određene pisane podatke, poput zemlje podrijetla, nadzorne stanice. Primjerice, svaka će nadzorna stanica dobiti broj koji će biti dio kodnog broja. Nama to mnogo znači, jedino je pitanje koliko će to značiti potrošačima – kaže Anita Bočkar iz Biovege.

Svježe mlijeko ‘z bregov vrijedan je izvor mnogih vitamina i minerala, zbog čega je u današnje vrijeme dinamičnoga životnog ritma i ‘hrane s nogu’ jedan od ključnih prehrambenih proizvoda. Po jutru se dan poznaje, glasi poznata narodna poslovica. A jutro je najbolje započeti časom svježeg mlijeka. Obrok koji sadrži mlijeko, životno važnu namirnicu, idealan je početak dana i zdrave prehrane. Njegovi vrijedni sastojci pomažu ljudskom organizmu u obavljanju važnih funkcija i svakodnevno na zdrav način zadovoljavaju naše potrebe za unosom kalorija.

Svježe mlijeko ‘z bregov vrijedan je izvor mnogo vitamina i minerala, zbog čega je u današnje vrijeme dinamičnoga životnog ritma i ‘hrane s nogu’ jedan od ključnih prehrambenih proizvoda. Bogatstvo kalcija, po kojem je poznato svježe mlijeko ‘z bregov, zaslužno je za jačanje kostiju, što smanjuje rizik od osteoporoze. Izbacivanjem masnoća iz organizma kalcij kontroliše tjelesnu masu i s kazeinom, bjelančevinom koja sudjeluje u sprečavanju karijesa, štiti i naše dentalno zdravlje.

U svježem su mlijeku ‘z bregov i vitamini A, D i E, važni za izgradnju mišića, zaštitu kože i vida te pravilno funkcioniranje probavnog sustava. Ti i mnogi drugi pozitivni učinci na zdravlje koji se pripisuju svježem mlijeku pokazuju da svaka čaša čarobne bijele tekućine znači korak bliže pravilnoj prehrani i prirodnom načinu života.