Gomila sirovih podataka više služi obavještajcima nego javnosti

Objavljivanje 250 tisuća povjerljivih dokumenata na internetskoj stranici Wikileaksa prošlog prosinca i skandal koji je nakon toga izbio nedvojbeno su ostavili traga na izgledu medijske scene Zapada, ali i na uvjerljivosti njegova sustava vrijednosti. Mnogo više od sadržaja, uglavnom svedenog na bapske priče po raznim diplomatskim hepeninzima, skandal koji još čeka svoj sudski epilog razotkrivio je, ponovno, dubinu licemjerja karakterističnog za selektivno rezoniranje Zapada koji živi i diše demokraciju samo kad je propovijeda nekomu drugomu. Pokazao je da istinsko prakticiranje slobode izražavanja i slobode medija, dvaju iznimno emotivnih formulacija omiljenih u propagandnom stroju liberalnih demokracija, ima vrlo jasne granice nakon čijeg se prelaska represivna sredstva ne biraju. Sloboda mišljenja i informiranja da u Kini, Severnoj Koreji, Kubi, Iranu, Libiji i sličnim zločestim državama, ne u Americi, Švedskoj ili Britaniji. Dapače, u diskreditiranju izvora, vlasnika stranice Juliana Assangea, kad se već ne može diskreditirati sadržaj, rabe se najprljavije i najprozirnije metode poput konstruiranog silovanja jer žrtva silovanja ne organizira zabavu u čast svog silovatelja dan poslije.

Drugi krak napada bili su kontinuirani hakerski udari na stranicu nakon objave dokumenata, no to je samo usporilo distribuciju podataka. Treća strategija bilo je gonjenje Wikileaksa bespućima interneta, odnosno pritisak na vlasnike servera, primjerice Amazon, da mu uskrate uslugu. Četvrto je bio udar na financije i zamrzavanje sredstava. Cijelo to vrijeme Wikileaks nije kršio nijedan zakon, u pitanju je mogla biti samo moralno-etička odgovornost.

Sljedeća lekcija proizašla iz posljednjeg provaljivanja povjerljivih dokumenata iz računala američke administracije odnosi se na suvremenu tehnologiju i komunikacijsko doba, još jednu obožavanu kategoriju Zapada. Globalizacija je odavno prerasla svoje kreatore i prvotnu namjenu postavši organizam za sebe. Kad se sadržaj nađe na internetu, nemoguće je zaustaviti njegovo širenje, što ima loših strana, ali u takvim slučajevima i dobrih. Internet je tako postao alternativa tradicionalnim medijima, uglavnom uništenima cenzurom što oglasića, što političke elite. Prostor za objavljivanje ‘problematičnih’ materijala posljednjih je godina izražito sužen i sveden često na manje važne teme. Marketinška i PR industrija razvile su niz metoda suptilnih i manje suptilnih pritiska, a situacija nije pomogla ni rastuća nevoljnost čitateljstva da primjereno plati medijski sadržaj.

Mnogo je rasprava u međuvremenu pokrenuto o Wikileaksovoj važnosti za budućnost novinarstva i tome je li ono što Assange radi uopće novinarstvo. Ako je kriterij samo nabavljanje ekskluzivnih informacija, onda jest, no stvar nije tako jednostavna. Razlika je u tome što profesionalni novinari ekskluzivnu informaciju istražuju, obrade, provjeru iz više izvora i prikažu javnosti u širem kontekstu s punom odgovornošću. Wikileaks je zamišljen kao posrednik između raznih dubokih grla, ljudi s pristupom povjerljivim informacijama i voljom da ih prosljede, i javnosti te u skladu s time objavljuje sirov, nefiltriran materijal bez relevantne obrade ili konteksta. Uz to nije sasvim odlučio što želi biti. U početku je neke informacije prosljedio ‘mainstream’ medijima, onda ih sâm sve objavio, a zatim se, nakon početka pravne hajke, počeo znatno jasnije izjašnjavati kao novinska agencija, vjerojatno u želji da na eventualnom suđenju u Americi lakše progura tezu o slobodi govora.

Izvorni je koncept, ne treba se zavaravati, isti – istraživačko novinarstvo. Baš kao i ono što je Assange napravio, istraživačko novinarstvo polazi, prije svega, od dobre volje pojedinaca s pristupom povjerljivim informacijama; malo je ekskluzivnih priča isključiv proizvod novinara. Prikupljanje drugih relevantnih informacija i formiranje cjelokupne priče s tezom, informacijom, potvrdom i zaključkom razlikuje novinara od građana-novinara, izraza koji bi najbolje opisao ono što Assange radi. On je i dalje tehnički posrednik. Stvaranje priče s glavom i repom, jasnim kontekstom i potrebnim filtriranjem nevažnih informacija važni su i nezabilazni procesi u kvalitetnom informiranju javnosti. Gomila sirovih podataka na kraju će više koristiti raznim obavještajnim službama i akademskoj zajednici nego što će informirati javnost zatrpanu komadima bez cjelina.

Većina diplomatskih depeša neugodna je za autore, ali ne otkriva nešto novo. Internet ima budućnost kao alternativan i teško zaustavljiv kanal distribucije informacija, no bez profesionalizma koji bi pratio tu distribuciju pseudonovinarski entiteti poput Wikileaksa ostaju više izvor, manje izdavač. Nije zgorega podsjetiti ni na to da se novinarstvo ne sastoji samo od objavljivanja senzacije. To nije povremen posao kojim se bavi samo kad nešto zgodno naleti, informacije, analize i mišljenja moraju se dostavljati svaki dan. Entiteti poput Wikileaksa i građana-novinara samo su dopuna, nikako zamjena za novinarstvo.