ISPIS IZ OBLAKA

Premeđa možda toga niste bili svjesni, gotovo svi smo mi barem u nekom trenutku bili korisnici nekog oblaka. Google Picasa, HP SnapFish, Google Docs pa čak i Facebook određeni su oblik rada u oblacima. Da pojasnimo, kada govorimo o radu u oblaku, govorimo o komercijalnom ili slobodnom korištenju nečije infrastrukture, aplikacija ili usluga kojima pristupamo preko mreže (interneta u spomenutim slučajevima), a koristimo ih zato jer nemamo vlastite resurse. HP SnapFish i Google Docs, primjerice, zapravo su javni oblaci – ‘public cloud’ i koristimo ih u privatne svrhe potpuno besplatno. Međutim, ako smo mala, srednja ili čak velika tvrtka, možemo istu stvar napraviti i u komercijalnom obliku tako da nam pružatelj ‘usluga oblaka’ dodijeli određeni diskovni prostor, procesorsku snagu ili broj aplikacija u svojem okruženju ili pak izgradi u našoj tvrtki infrastrukturu za takav način rada. Naravno, ovo je vrlo pojednostavljen opis onoga što oblak, ili cloud kako ga popularno zovu, zapravo donosi.

Načelno gledajući, ovakav način poslovanja trenutačni je trend nastao razvojem virtualizacije i kao logična dogradnja trenda koji svi znamo pod nazivom outsourcing. Posljednji oblik rada u oblaku koji se pojavio takozvani je ispis iz oblaka odnosno CloudPrint i u vrlo kratko vrijeme postigao je iznenađujući uspjeh. Osnovna ideja ove usluge je zapravo vrlo jednostavna – korisnička želja da ispisuju svoje dokumente od bilo kuda na željeni pisač, bez potrebe za instaliranjem pogonskog programa za točno taj uređaj. Sve što je potrebno za ovakav način rada jest da je taj pisač na mreži te da je registriran ili u javnom ili privatnom oblaku i da korisnik ima mogućnost slanja e-mail poruka. Privatna strana ovakvog načina rada vrlo je vjerojatno jasna svima, međutim, gdje je poslovna primjena ovakvog tipa usluge? Usluga prije svega cilja na korisnike koji često putuju te svoje poslovanje odrađuju bilo na prijenosnom računalu, bilo na pametnom telefonu, a vrijeme provode uglavnom izvan svog matičnog uređa. Jednako tako usluga je pogodna za tvrtke koje često ugošćuju poslovne partnere koji povremeno imaju potrebu za korištenjem ispisne infrastrukture tvrtke koju posjećuju. Umjesto da takvi ljudi sa sobom nose prijenosne pisače, CloudPrint im omogućava da slanjem e-mail poruke na određenu adresu ispišu svoj dokument na određenom registriranom pisaču (public cloud) odnosno da odabirom opcije ‘ispis’ sa svog telefona vide koji su im sve pisači dostupni u ovom trenutku na mjestu na kojem se nalaze (private cloud).

Javni oblak (ePrint kako ga naziva HP) ovisi o pisačima koji podržavaju tu funkcionalnost te ako znate mail adresu pisača (koja je kriptirana) i ako vam je vlasnik pisača to omogućio, ispisati možete s bilo kojeg uređaja slanjem e-mail poruke na tu adresu. Privatni oblak (ePrint Enterprise kako ga naziva HP) s druge strane ovisi o cloud infrastrukturni unutar tvrtke odnosno o instaliranom ePrint Enterprise serveru koji definira ponašanje funkcije ispisa i potpuno je neovisan o pisaču koji se nalazi na drugoj strani.

Od milijun dosad registriranih ePrint uređaja u Europi, Bliskom istoku i Africi, 184 otpada na Hrvatsku što je, možemo reći, dosta slab rezultat. Slovenija, recimo, ima 660, a Slovačka čak 755 registriranih uređaja u oblaku. Kako su ovo tržišta vrlo bliska Hrvatskoj, možemo reći da Hrvati za sada vrlo slabo prihvaćaju ovu tehnologiju i princip rada.

Kad je 2001. preuzeo Texaco, Chevron je naslijedio i spor zbog sustavnog onečišćenja Amazone – proces koji je trajao 18 godina, sve do ove veljače, kad je presuđeno da plati odštetu od gotovo deset milijardi dolara. Slijede žalbe, što isplatu odgađa, ali stječe se dojam da tvrtka ne namjerava platiti nešto što joj je dosudio tamo neki ekvadorski sud. Naplatu otežava i preventivno povlačenje svih njezinih sredstava iz Ekvadora.

Ovo sigurno nisu dobra vremena za naftne kompanije. Zapravo, sve ovisi o tome kako se gleda. Ako se razmatra budućnost i reputacija, ne piše im se dobro. Nakon višemjesečne drame i razapinjanja BP-a zbog ekološke katastrofe u Meksiku, zaljevu prošle godine, čini se da je zabijen i posljednji čavao u lijes svakog prihvatljivog poslovnog ugleda svih naftnih kompanija, ako su ga ikad i imale. Ništa bolje neće biti ni nakon presude jednoj od šest najvećih privatnih naftnih kompanija na svijetu Chevronu, u Ekvadoru, kojom se od njih traži 8,6 milijardi dolara odštete za onečišćenje Amazone (uz pravne troškove iznos se penje na 9,5 milijardi). S druge strane, financijski gledano, trenutak je idealan za odrezivanje takve drastične kazne. Cijena barela naftne ponovno je malo iznad 100 dolara, vrlo solidno, i svijet je još prilično da leko od ozbiljnijeg korištenja famoznih alternativnih izvora energije. Kratkoročno, para će biti, ali srednjoročno, pogotovo dugoročno, trebaju pod hitno lukavije glumiti traženje ‘zelenih’ tehnologija i prodati ljudima svoju retuširanu sliku. Činjenica je da nafta u nekom trenutku, ne baš dalekom, više neće biti, a s obzirom na trend općeg prokljivanja samog postojanja BP-a, Chevrona, Shella, Exxona i sličnih, valja vjerovati da će mnogi s rađošću dočekati odlazak naftaša u bezdan povijesti.

Nano-viji slučaj bezobzirno je divljanje Texaca, prije deset godina spojenog sa Chevronom, odnosno istresanje 68 milijardi litara toksičnih materijala u šume i rijeke područja Amazone. Navedena količina djeluje zaista impresivno, ali i trud uložen u njeno raspoređivanje bio je impresivnog trajanja. Prema tvrdnjama ekvadorskih Indijanaca, kompanija je dvadeset godina, od 1972. do 1992., izlijevala višak opasnih tvari gdje god je stigla. U klasičnom scenariju, posljedica su niski poljoprivredni prinosi, umiranje životinja i neobičajeno visoka stopa smrtnosti od raka i leukemije. Kompanija je s gnušanjem odbacila presudu pro-zivajući je prevarom i najavivši ulaganje žalbe. U slučaju da žalba ne urodi željenim rezultatom, kompanija ipak neće propasti, upravo obratno. Nekome se možda gotovo deset milijardi dolara čini jako mnogo, recimo svakom ministru financija Hrvatske, no Chevron ispadna cijena kada cjeplidlači.

Naplatu otežava i preventivno povlačenje svih sredstava kompanije iz Ekvadora. Analitičar s Wall Streeta Fadel Gheit, iz tvrtke Oppenheimer&Co., otvoreno je izrazio sumnju u mogućnost naplate dosuđene odštete. Nije to Amerika da se mora platiti, u ovakvim se zemljama sudove doživljava prije kao savjetodavna, neobvezujuća tijela.

Afera, dakako, ima sav šarm dobrog triler A-produkcije. Osim cijele sile pravnih strategija obrane i zavlačenja, Chevron je, kao i svaka ozbiljna globalna kompanija, posegnuo i za onim, manje legalnim sredstvima diskreditiranja protivnika. Unajmili su špijune koji su tajno snimali sastanke s ekvadorskim dužnosnicima na kojima su glumili poduzetnike zainteresirane za dobivanje ugovora za čišćenje kontaminiranog područja. Pokušali su na isti način nagovoriti suca tada zaduženog za slučaj da izjavi prije kraja sudenja kako će presuditi protiv kompanije, zbog čega je ovaj morao odstupiti. Jedan od tih špijuna, poslije je utvrđeno, bio je osuđeni diler droge. Probali su i osporiti valjanost potpisa kojima oštećeni daju pumnomoć za pokretanje parnice, unajmivši stručnjaka u tu svrhu. Stvar je propala nakon što su se ljudi čije je potpise stručnjak proglasio krivotvorenima pojavili kod bilježnika i pred novinarima i kamerama ponovno potpisali pumnomoć dizanju tužbe. Glasnogovornik kompanije James Craig to je nazvao cirkusom.

Imajući na umu koliko pažnje ljudskom životu i okolišu naftne kompanije posvećuju danas, nije teško pretpostaviti kako je to izgledalo prije 40 godina, kad je ova priča, sada već epskog trajanja, započela. Zanimljivo je i kako se kompanija svim silama zalagala za premještanje slučaja iz Amerike u Ekvador, što se pokazalo kao loša odluka. Zapravo, imajući na umu rezon kojim se američki sudovi vode, kao i povijest konačno dodijeljenih iznosa u tom pravosudnom sustavu, izgleda da je u pitanju kardinalno pogrešna procjena. Udruge ‘zelenih’, koje su pratile sudenje, Amazon Watch i Rainforest Action Network, ovo su bez obzira na konačni ishod, sasvim sigurno još nekoliko godina udaljen, proglasile povijesnom presudom, no čini se vrlo izvjesnim da jadnici koji su umirali, odnosno njihove obitelji u tom slučaju, i radili de-fektnu djecu, neće vidjeti ništa od te love. Pravda nije samo iznimno spora kada su u pitanju ‘kompanije od vitalne važnosti za globalnu ekonomiju’ već je i posve neprimjerena. Vraćajući se na uvod, teško je vjerovati da postoji taj PR i marketing koji bi naftne kompanije i njihove čelne ljudi ikad uspio preobraziti u ugledne i cijenjene ‘građane’, a ne budu li ovi brzo smislili nešto zeleno i efikasno, neće ni morati.