Pogrešno je očekivati da će ulazak Hrvatske u EU dinamizirati reforme

Ulazimo u izbornu godinu u kojoj se sigurno neće raditi rizični potezi poput reformi. Ako računamo da će se na njima raditi nakon izbora, odakle bi uopće trebalo početi? Vlada će vjerojatno provoditi samo reforme koje su potrebne zbog EU. Naime, s reformama je problem što preraspodjeljuju dohodak, troškovi su kratkoročni, dio ljudi ih odmah osjeti, a u cijelom se društvu dobrobit vidi tek za niz godina. Zato mislim da se osim promjena koja nam nalaže EU ništa ozbiljnije neće provoditi u 2011. Što bi trebalo raditi? Ne mislim da bih ja ili bilo koji drugi ekonomist trebao davati recepte, jer se izbori provode i u vezi s izborom reformi. No ključnima smatram one koje ubrzavaju stopu rasta. Razne analize pokazuju da bi stopa rasta mogla biti viša ako bi se rješavali problemi korupcije, birokracije i neefikasnog tržišta rada.

Rezultati borbe protiv korupcije ogledaju se u stanju u Remetincu, no s birokracijom ide malo teže. Uspjela je stopirati i hitro.hr. Problemi birokratiziranosti pri odlučivanju vrlo su složeni i ne mogu se riješiti samo jednom mjerom. To zahtijeva promjenu mentaliteta i pravila na svim razinama.

Isti taj mentalitet potvrđuje da nijedna vlast ni nakon izbora ne kreće u reforme. To se uklapa u moju tezu da nisu samo političke elite nositelji ekonomske politike, to je i stanovništvo nesklono reformama. Zvučit će patronatski, ali mislim da bi edukacija, objašnjavanje zašto su potrebne promjene prije dalo rezultata nego stalno odustajanje od njihova provođenja. Naš su problem i političke koalicije. Ako imate koaliciju interesnih skupina, a neke su stranke kod nas čiste interesne stranke, njih ne zanima ideologija, a ne imaju ni program; zanima ih jedino zaštita vlastitih povlastica a s takvom se koalicijom ne može ništa napraviti.

Može li nas blizina ulaska u EU natjerati da se trgnemo? Bojim se da ne može. Mislim da se EU pogrešno doživljava, kao nešto što će nam dinamizirati reforme. Naime, niz zemalja u EU, pa čak i u eurozoni, danas je u velikim problemima, jer se nisu na vrijeme prilagođavale. Štoviše, članstvo u eurozoni im je omogućilo jeftinije kreditiranje nego što bi njihovi tržišni fundamenti to mogli podnijeti. Grčka se mnogo više i mnogo jeftinije zaduživala nego što bi to mogla da nije bila u eurozoni. Slično je s Portugalom i Španjolskom. EU nas sigurno neće trgnuti da provodimo više reformi, on nas prije može i usporiti.

Može li članska knjižica promijeniti fundamente, npr., smanjiti udjel države u BDP-u? Odgovor je opet – ne može automatski. EU nema formalne mehanizme kojima bi ograničio ulogu države u gospodarstvu. Nakon što postanemo članicom Unije moramo, prema propisima, početi raditi na tome da uđemo u eurozonu. I tamo imate poznate mastriške kriterije, moramo raditi na tome da ograničimo javni dug i deficit, a to su zapravo jedina ograničenja osim pravila za državne potpore. Državni intervencionizam je tako širok da ga EU tek djelomično sankcionira.

Mogu li nerestrukturirana poduzeća uopće izdržati konkurenciju u EU? Niz efikasnih tvrtki i danas se bori na inozemnim tržištima, u pravilu svi koji izvoze mogu se boriti s konkurencijom, zato nam je izvoz ključan. Problem će biti sva poduzeća koja primaju poticaje ili neki oblik carinske zaštite. Neka se poduzeća aktivno pripremaju, upoznata su s promjenom propisa, jer kad uđemo u EU više nećemo biti u CEFTI; tržišta se utoliko mijenjaju. Bojim se da se neka poduzeća neće moći prilagoditi i, koliko god to bilo nepopularno, ne smatram propast određenih poduzeća problemom; pa svugdje u svijetu poduzeća propadaju. Ono što moramo napraviti jest okruženje u kojem će se stvarati više novih poduzeća i zapošljavati više ljudi.

Bi li država trebala stvoriti okruženje za više izvoznih poduzeća ili bi se za izvoz trebala pobrinuti sama poduzeća? Nisam sklon tome da država izravno potiče izvoz. Ona može mnogo napraviti, donekle to i radi, recimo, nultom stopom PDV-a. Ali država bi mogla uvesti horizontalne mjere industrijske politike, mogla bi ulagati mnogo više u obrazovanje, u znanost. Nisam siguran da Hrvatska ima dovoljno ljudskog kapitala ili znanja u administraciji za odabir sektora ili grana koje bi poticala. Postoje primjeri azijskih zemalja koje su bile uspješne tako što su 30 ili 50 godina razvijale industriju čipova. Ja bih to radije prepustio tržištu.

Najveći problem izvoza jest nekonkuren-tnost. No analize pokazuju da nije stvar u trošku radne snage, da nemamo najgore porezno opterećenje. U čemu je problem? Činjenica je da ne izvozimo dovoljno. Deficit tekućeg računa od 2000. do 2008. u prosjeku je iznosio šest posto. Toliko smo svake godine više trošili nego što smo proizveli. Ne mislim da Hrvatska u kratkom roku može postati izvozno orijentirana, ali tekući račun platne bilance moramo uravnotežiti, jer će u jednom trenutku svijet odustati od financiranja tog deficita. Izvoz nije patriotska dužnost, nego ekonomska nužnost.

Naša se poduzeća slabo dokazuju i kod kuće. Uvoz je pao tek s krizom, i to zbog pada potrošnje. Teže je izvoziti zato što ste vani izloženi mnogo većoj konkurenciji. Mnoga poduzeća zbog nedostatka domaćih potražnje ne mogu raditi doma, pa su se restrukturirala i usredotočila na izvoz. To je uspjelo dijelu drvne industrije.

Dakle, novi bi model rasta isključivo bio izvozni? Nemamo nekog izbora, jer nam treba uravnoteženiji rast. Ako netko obećava rast od sedam posto a istodobno ne želi ništa mijenjati na tržištu rada, to se neće ostvariti. Država ne može financirati takav rast, inozemstvo nam neće posuđivati kao prije. Ne mislim da će biti problema u refinanciranju vanjskoga duga, ali sigurno neće brzo skočiti na 150 posto BDP-a. Ako se ništa bitno ne promijeni, mijenjat ćemo se samo kroz krize.

Mijenjani u mirovinskom sustavu, socijalnim pravima, imat će i dalje skupu državu, a skupa država znači relativno manje izvoza.

Koliko je nezdrava ta obrnuta piramida s bankama na vrhu a poduzećima na krhkom dnu? Moramo znati da su banke posrednici i da su voljne plasirati sredstva jer žive od toga, ali ako se krediti vraćaju. Sjetite se bivše države u kojoj su se kroz inflaciju gubici banaka socijalizirali na cijelo društvo. Znamo da je pasiva banaka moj i vaš depozit, prema tome ja bih radije da banke vode računa kome plasiraju sredstva kako bi se ona mogla vratiti. S iskustvom sloma banaka potkraj 80-ih i negativnog kapitala mislim da banke najprije moraju voditi računa o svojoj pasivi. Postoji jedna definicija banaka – TN, tudi novac. Dakle, kreditni je rizik ključ kome ćete dati kredit.

Onda ne čudi da su modeli pomoći A i B na izdisaju. Dizajn modela nije u potpunosti pogodio potrebe, no mislim da je pesimizam poduzetnika ključni razlog zašto nisu bolje iskorišteni. Za model B poduzetnici su se teško odlučivali, jer je 2010. bila godina preživljavanja, godina u kojoj su im trebala samo obrtna sredstva. Za investicije je ključan optimizam poduzetnika.

Optimizam su mnoge države ‘gurale’ potporama za poticanje potrošnje. Bi li to kod nas ‘upalilo’ ili je naš problem problem u ponudi? Kroz povećanje agregatne potražnje putem države ne bismo ništa postigli. Da biste povećavali rashode, morate ih financirati. Naš deficit je već sada na šest posto BDP-a. Ako svijet nije voljan to financirati, morate financirati kod kuće. Najveća je pogreška bila što potkraj 2008. država nije prilagodila rashode. Banke su bile voljne odobravati kredite, no višak likvidnosti usmjerio se na kraju državi, a ne gospodarstvu. Naš je problem strukturni; kejnezijanska politika sada nema smisla.

Njemačka je radila i jedno i drugo, rezala je potrošnju, ali je i poticala autoindustriju. Njemačka ima razvijenu kvalitetnu birokraciju. Programi pomoći bili su jasno definirani i država je relativno brzo iz njih izašla. Mene je kod nas strah da će se jednom kad stvorimo sustav poticaja javiti problem izlaska. Dakle, autoindustrija je bila profitabilna, a kad je zapala u probleme država joj je kratkoročno pomogla i ta se grana izvukla. Kod nas poduzeća koja primaju potpore stalno hodaju na štakama.

Njemačka je odmah odredila nove strateške grane razvoja. Bi li nama trebala strategija koja će pobrojati strateške grane i djelatnosti? Svakoj državi trebaju strategije. Ako nam je turizam važna grana, ne treba ga poticati nižim PDV-om, nego, recimo, putem zoniranja. To znači da ne možete na istom otoku imati LNG terminale i očekivati da se na istom tom mjestu razvija turizam. Dakle, poticanje da, ali pametno i uz poštovanje propisa.

Izbjegavate precizirati koje bi industrije, koje grane mogle biti strateške. Sve koje su profitabilne. Sve čiji su poduzetnici sposobni, imaju ideju, mogu izvorniti. Važno je da steknemo znanja koja će omogućiti nadilaženje starih industrija s niskom dodanom vrijednošću.

A to znanje Vlada nikako da upotrijebi. U Hrvatskoj nikad nije nedostajalo pametnih i sposobnih ljudi. Mnogo je mladih, obrazovanih, s međunarodnim iskustvom, dakle, znanje nije problem. Problem je u neprovođenju reformi, a to nije zadaća ekonomista.

Da vas neka buduća vlast pozove, biste li se odazvali? Ne bih, ja sam svoj javni angažman, i politički i aktivno savjetnički, odradio. Ima dovoljno mlade, svježe krvi koja može dijeliti odlične savjete budućoj vladi.