TAX REBATE Porezne olakšice stranim filmašima

Porezna politika prema kojoj se domaćim poduzetnicima ne oporezuje malen dio prihoda usmjeren na poticanje kulturnog razvoja jest dobra, ali ne i dovoljno poticajna. Stoga bi trebalo, ugledajući se na ostale europske zemlje, razraditi porezni sustav koji će privući strance da u Hrvatskoj snimaju filme.

Deset tisuća ljudi koji me trenutačno okružuju potpisalo bi sve što želim reći u vezi s važnošću filmske industrije za promociju države, rekao je predsjednik Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i redatelj Hrvoje Hribar kojeg smo ulovili na Berlinalu, gdje je otišao podržati mladu glumicu Mariju Škaričić, jednu od ovogodišnjih ‘shooting starsa’. Hribar je jedan od inicijatora i kreatora novog Nacionalnog programa razvoja audiovizualne industrije prema kojoj će do 2014. Lijepa Naša proizvoditi 15 dugometražnih igranih filmova, najmanje pet mini-serija i dvije dječje TV serije na godinu, dok bi kroz kinodvorane trebalo prodefilirati pet milijuna kinogledatelja na godinu. Sve je to lijepo, ali odakle nam sredstva?

Izuzme li se činjenica da elektronički mediji i telekomunikacijske kompanije još ne poštuju zakone i ne uplaćuju propisane udjele prihoda u blagajnu HAVC-a (čime bi se prikupilo oko 12 milijuna eura), a ni HRT nije dovoljno snažan da uleti u biznis s koprodukcijom u velikom stilu (predviđa se 20 milijuna eura), filmska bi se proizvodnja dijelom trebala financirati iz ‘drugih’ izvora (privatnog sektora) ili u većoj mjeri privući strane koprodukcije uz čiju bi se pomoć dio novca slišio i u državnu blagajnu. Iako će šturi poduzetnici ideju o razvoju filmske proizvodnje proglasiti trivijalnom (koga zanima film u ova šugava vremena), činjenice pokazuju da je ona zaista u ekonomskom smislu vrlo važna. U Europi je audiovizualna proizvodnja treća industrija po ekonomskoj snazi, a pojedinačni primjeri pokazuju da ona itekako pridonosi povećanju državnog pro-računa. U Rumunjskoj su, primjerice, prije pet godina filmši potrošili 350 milijuna dolara, a u Mađarskoj 2009. oko 250 milijuna dolara. Pritom je jedino riječ o prihodima ostvarenima od koprodukcije i rada tvrtki neposredno povezanih s audiovizualnom proizvodnjom, a ne o prihodima koje zahvaljujući njima ostvaruju i ostali poslovni subjekti – smještajni kapaciteti, ugostiteljski objekti i slične djelatnosti.

Nažalost, namamiti poduzetnike da ulažu u AV proizvodnju zato jer im krajnji proizvod jamči brzi povrat ulaganja ne bi bilo pošteno, jer je riječ o relativno malim budžetima s kojima se snimaju uglavnom art-filmovi koji donose neke druge, uglavnom kulturne benefite, ali ne i bogzna kakve financijske koristi. Ipak, kaže Hribar, kompanije mogu poticati proizvodnju na sponzorskim temeljima radi indirektnih promidžbe kao što to i čine brendovi poput Mercedesa, Volva, Société Généralea, L’Oréal-a i ostalih.

Europski se filmovi financiraju iz raznih oblika javno-privatnog partnerstva na osnovi fondova (raznih ‘HAVC’-ova) i TV postaja u sklopu javnog sustava obuhvaćenog kulturnom politikom. Pritom ne treba zaboraviti da su i televizije u privatnom vlasništvu – poručuje Hribar. S njim se slaže i filmski producent i vlasnik tvrtke Maxima film Damir Terešak koji apsolutno vjeruje u ekonomsku isplativost filmske proizvodnje, pogotovo ako se ona zasniva na pružanju usluga, odnosno privlačenju stranih investicija ili koprodukcija na domaće tržište.

Porezna politika prema kojoj se domaćim poduzetnicima ne oporezuje malen dio prihoda usmjeren na poticanje kulturnog razvoja dobra je, ali ne i dovoljno stimulativna. Stoga bi se trebalo ugledati na ostale europske zemlje i razraditi porezni sustav koji će privući strance da u Hrvatskoj snimaju filme – kaže Terešak. Kad je riječ o potonjemu dobre vijesti stižu iz resornog ministarstva u kojemu se, saznajemo, s međunarodnim timom izrađuje takozvani ‘tax rebate’ sustav koji će olakšati rad s producentima koji rade sa stranim ekipama i onima koji rade na koprodukcijama filmskim i televizijskim projektima. Dakle, prednost audiovizualnog jest u tome što je riječ o masovno dostupnim djelima s daleko širim utjecajem, a ne samo u rentabilnosti pojedinačnog filma.

Za HNK javni sektor izdvaja 20 milijuna eura, četiri puta više nego za sveukupnu audiovizualnu djelatnost, sa svim popratnim elementima. Što mislite o toj računici u svjetlu rentabilnosti? Naravno, bilo bi idiotski razgovarati o HNK sa stanovišta rentabilnosti. To je kao da pitate zašto izdvajate za socijalno i zdravstveno ako ste zdravi i ako ste se dobro udali – zaključio je Hribar.

3 milijuna kuna prosječan je minimalni trošak snimanja filma.