Na hrvatskom tržištu rada nema strategije upravljanja karijerom – radno se mjesto mijenja stihijski ili zbog nužde. No psiholozi tvrde da smo nakon pet godina na istome radnom mjestu zasićeni i da je promjena dobrodošla ako je osmišljena.
Koliko ste puta čuli ili pročitali da je poželjno otprilike svakih pet godina promijeniti radno mjesto? Pripadate li većini hrvatske radne populacije koja je sretna da ima ikakav posao, dakle niste menadžer u najboljim i najpropulzivnijim godinama, specijalist popularne struke ili stručnjak za kojim vlada potražnja, vjerojatno vam se ta rečenica čini gotovo bezobrazno demagoškom.
Dok broj nezaposlenih iz dana u dan raste, većina je sretna i s lošim, potplaćenim i u svakom drugom smislu nezadovoljavajućim poslom. Zbog toga je pravo pitanje kako u hrvatskim uvjetima upravljati svojom karijerom. Uostalom, može li se uopće generalizirati i tvrditi da to vrijedi za svako zanimanje i pojedinca?
O svim tim dvojbacha razgovarali smo s Borisom Blažinićem, profesorom psihologije i ravnateljem Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala, koji se u svakodnevnom poslu susreće s tim pitanjima.
- Gledano isključivo s pozicije psihologa, svatko će nakon pet godina na istom poslu osjetiti zasićenje bez obzira na to kojoj spolnoj, dobnoj ili drugoj skupini pripada. Da bi osoba ostala motivirana, treba joj promjena – kaže Blažinić, ali upozorava da je takav, dakle zapadni, američki, model razmišljanja uvjetovan ustrojem društva s kojim hrvatski financijski, gospodarski i psihosocijalni radni uvjeti nemaju gotovo ništa zajedničko.
Promjena posla morala bi se temeljiti na upravljanju karijerom, pri čemu je važno da se strategija bazira na okolnostima. Međutim, rijetki pojedinci kod nas upravljaju svojom karijerom ili bilo što odlučuju – uglavnom se odluke o tome donose bez htijenja zaposlenika ili stihijski, a to je velik problem, tumači Blažinić.
- Mi smo zemlja s visokom stopom nezaposlenosti, a malenim tržištem. Kod nas ljudi traže poslove, ali ih ne stvaraju. Nisu slobodni u kreativnosti i aktivnosti kao osobnim karakteristikama, a nemaju ni zakonskih i financijsko-bankarskih uvjeta koji bi im omogućili otvaranje radnih mjesta. Dakle, s jedne strane sâm sustav nije funkcionalan, a s druge imamo pojedince koji većinom osjećaju da nemaju izbora, a većinom i ne znaju kako birati i odlučivati – kaže Blažinić, naglašavajući da su najistaknutije egzistencijalne potrebe, što utječe na ponašanje. Ako su egzistencija i potreba za sigurnošću, naime, najvažniji motivi, znači da pojedinca pokreće strah, a on je emocija koja blokira.
Izrazak iz socijalističkog sustava – jedan posao, jedna karijera cijeli život – pa prijelaz u ekonomiju slobodnog tržišta, u kojoj vladaju sasvim drukčija pravila, dovela su hrvatsko društvo na pola puta. Pravila i vrijednosti starijih naraštaja, naime, uopće ne funkcioniraju u novim uvjetima, zato od njih ne možemo naučiti ništa o tome kako se postaviti, upravljati karijerom, kvalitetno odabirati i odlučivati. Hrvatska kao tranzicijska zemlja, kaže Blažinić, ima velik problem jer današnje tržište traži poduzetništvo, agresivnost, aktivnost, a nove naraštaje nitko ne uči novim sposobnostima i vještinama. Kao društvo, dodaje, nismo posve prilagođeni vremenu u kojem živimo, što se očituje na svim društvenim razinama. Malo tvrtki ima vlastitu viziju, plan i strategiju razvoja, pa onda takvo ozračje ne mogu omogućiti ni svojim zaposlenicima. Blokada postoji i na nižim i na višim razinama.