Obveznicama se najviše trguje uobičajeno i nakon njega. S vremenom pojedine obveznice postanu potpuno nelikvidne, osobito ako mirovinski fondovi i osiguravajući društva drže najveći dio njih. ‘Market makeri’ (obično su to brokerske kuće koje imaju obvezu da svakodnevno daju naloge za kupnju i prodaju kako bi osigurale likvidnost i stabilnost vrijednosnica i onda kada nema drugih kupaca) za obveznice veće su banke, što znači da kotiraju kupovnu i prodajnu cijenu te zarađuju na razlici. U RBA-u kažu da se obveznice najčešće prodaju zato što imatelj smatra da će cijena pasti, dakle kamatni prinosi rasti, ili im treba novac za neku drugu investiciju.
Zabluda je, kaže Bjelkanović, da se cijene obveznica ne mijenjaju: – Cijene se mijenjaju ovisno o kretanju kamata, promjeni rizika zemlje ili nekih drugih pokazatelja poput inflacije ili rasta zaduženja. Recimo da je netko kupio obveznicu po cijeni od 100 i uz kupon od pet posto, a trenutačno zbog pada retinga investitori traže sedam posto. U tom će slučaju cijena obveznice pasti na 98 i na tome će investitor dobiti traženu razliku od dodatnih dva posto. Dakle, cijena obveznica u tom slučaju pada, a prinosi, odnosno kamate, raste. Između 2002. i 2006., kad smo rasli brzo i počeli put prema EU, državu je dug manje stajao. Cijene su naših obveznica rasle, a prinosi padali, dakle investitori su bili spremni uložiti očekujući manji povrat – tumači Bjelkanović.
U Raiffeisen Investu kažu kako osim domaćih državnih obveznica u portfelju drže obveznice drugih europskih zemalja za koje misle da su podcijenjene, odnosno da uz prinos/kamate nude mogućnost ostvarenja kapitalnog prinosa koji proizlazi iz promjene cijene tih obveznica na tržištu. Fond je dijelom svoje imovine izložen i korporativnom sektoru, za koji očekuju bolja vremena, dijelom zbog poboljšanja globalne ekonomske slike i bolje krvne slike samih poduzeća.