Home / Komentari i stavovi / ‘LEDA’ U GAVELLI Površno čitanje Krleže urodilo salonskom dramom punom klišeja

‘LEDA’ U GAVELLI Površno čitanje Krleže urodilo salonskom dramom punom klišeja

Treći dio Krležine trilogije o Glembajevima samo je na prvi pogled bezazlen tekst, mnogo nudi i za osvrt na suvremenost. Međutim, Svrtnova režija ne oživljava na sceni aktualnu problematiku trome, otupjele buržoazije.

Napisana 1932., ‘Leda’ je uz ‘U agoniji’ i ‘Gospodu Glembajeve’ posljednji dio glembajevskog ciklusa Miroslava Krleže i jedina u trilogiji okarakterizirana kao ‘komedija’ čija se radnja događa 1925. Sadržajno, prati isječak iz života petero likova: Olivera Urbana, ciničnog i za-jedljivog bivšeg diplomata, a sada likovnog kritičara koji čak i ne pokušava skriti da svoj rad smatra neiskrenim i irelevantnim, a većinu suvremene umjetničke produkcije samo potrošnom robom. Tu je zatim njegova dugogodišnja prijateljica i ljubavnik Melita, zanesena idealima i vlastitim plemenitaškim podrijetlom, koju izjeda nepodnošljiva bračna situacija s Klanfarom, veleindustrijalcem koji je poštovanje u društvu zadobio isključivo zbog svoje financijske situacije, no kojeg svi drugi likovi u drami smatraju neodgojenim i primitivnim skorojevićem. Aurel je osrednje talentiran akademski slikar, samodopadan i površan, također Melitin ljubavnik, te jedina osoba za koju Melita vjeruje da bi mogla značiti izlaz iz njezine nepodnošljive svakodnevice.

No Aurel je u braku s Klarom, inteligentnom i senzibilnom ženom čije nezadovoljstvo životom proizlazi također iz nesretna bračne situacije na koju pristaje isključivo iz financijske sigurnosti i koju do ludila dovodi njegov sve oz… biljniji flert s novim modelom za sliku mitske kraljice Lede. Svi likovi, zabavljeni svojim trivijalnim problemima s kojima se suočavaju u stankama između plesova, zabava, večera te ispraznih razgovora o umjetnosti, održavaju ležerne seksualne odnose, lažna prijateljstva i imaju vrlo plošno izgrađena stajališta o društvu koje ih okružuje te tako ocrtavaju sliku sloja ljudi čija se obilježja mogu gotovo potpuno svesti na financijsku stabilnost, moralnu fleksibilnost i vlastitu samodovoljnost čija su logična posljedica depresija i neuroze. Zbog toga je ‘Leda’ usprkos svojoj gotovo ‘sapuničastoj’ strukturi u psihološkom profiliranju društvenog sloja i dalje aktualan i zanimljiv Krležin tekst.

Zato je vrlo razočaravajuća odluka redatelja Borisa Svrtana da unatoč općenito dobro pogodnoj glumačkoj podjeli (Ozren Grabarić, Bojana Gregorić, Jelena Miholjević, Franjo Dijak, Janko Rakoš) ‘Ledu’ postavi kao dosadnu kostimiranu salonsku dramu punu režijskih i scenskih kliseja te neinventivnosti, gotovo bez ikakva naglaska na dijelove teksta koji bi se današnjem gledatelju mogli učiniti relevantnim i suvremenim. Kao i ‘gnjile naranče’ s Aurelove slike, koja više nikomu nije zanimljiva i koju Urban nekoliko puta ironizira, i sama Svrtanova režija ne oživljava na sceni aktualnu problematiku trome i potpuno otupjele buržoazije u tom samo na prvi pogled bezazlenom djelu iz Krležine trilogije.