Veliki će projekti više zaposliti inozemne nego domaće dobavljače

Najvažnija razlika je u tome što drugi pri koncipiranju svojih gospodarskih strategija polaze od političke utilitarnosti koja se matematički jednostavno izražava činjenicom da tri do četiri puta više glasača živi na rashodnoj strani proračuna nego na prihodnoj. Mi ne razmišljamo samo o interesima onih koji prazne proračun nego i o interesima onih koji ga pune. U stranci smo postigli konsenzus u fokusiranju na zaštitu interesa onih koji pune proračun. Dugoročno gledano, braneći njihove interese obranit ćemo i interese onih koji žive od proračuna.

• Ne bih to tako nazvao jer smatram da su odavno preživljene podjele na interese rada i interese kapitala. Kapital je najbolji zaštitnik rada. Gdje ima kapitala, gdje su visoka ulaganja, tamo je rad iznimno cijenjen i dobro plaćen. Gdje nema kapitala i rad je slabo cijenjen, a prosječne su nadnice niske. Definitivno nije istina da u Hrvatskoj postoji sukob između rada i kapitala, već samo sukob interesa rada i interesa nerada. Nažalost, interes nerada zasad pobjeđuje.

To jest u domeni politike, ali sa strašno negativnim posljedicama za ekonomiju. Ta se dva područja ne mogu odvojiti. Ne riješi li se kvalitetno ono što je danas ekonomsko pitanje, sutra to postaje političkim problemom. Rešenje pojedinih industrijskih grana danas je postalo prorazredno političko pitanje, jer jučer, dok je bilo ekonomsko, nije rješavano kako je trebalo. Ako pogrešno postavite odnose u društvu i zbog političke utihiranosti podilazite pojedinim socijalnim skupinama dajući im prava koja nadilaze fiskalni kapacitet zemlje, sutra će vam to postati negativno ekonomsko pitanje i ugrozit će konkurentska sposobnost nacionalnoga gospodarstva.

To je prvorazredno pitanje, a ne floskula. Ako u ovoj zemlji radi 60-ak posto radnoaktivnog stanovništva, to sve govori. To znači da premali broj onih koji rade mora financirati potrebe svih koji ne rade. A stvari su, nažalost, postavljene tako da oni koji manje rade bolje prolaze. Tko manje uplaćuje u mirovinski fond, iz njega dobiva više novca. Tko je kraće radio i ranije otišao u mirovinu, u skupini je onih s većom prosječnom mirovinom od onih koji su odradili cijeli radni vijek. Znam slučaj čovjeka koji je u mirovinu otišao s punim radnim stažem nakon čega je od mirovinskog fonda tražio da mu ukine mirovinu kako bi bio proglašen socijalnim slučajem, jer njegov susjed s tim statusom ima 50 posto veća primanja od njega. Sve dok bude tako, vječno će pitanje konkurentsnosti završavati na odnosima u kojima se favoriziraju oblici ponašanja koji pogubno djeluju na postizanje konkurentske sposobnosti.

Riječ je o sustavu spojenih posuda. Ako nemate konkurentske sposobnost za domaće tržište, s obzirom na relativnu otvorenost zemlje stranoj konkurenciji, nemate je ni vani. Ili jeste konkurentni ili niste. Ne možete biti konkurentni kod kuće a inferiorni vani. Konkurentska se sposobnost ogleda u stupnju društvene produktivnosti. S obzirom na to da nitko nije vidio studije isplativosti Vladinih projekata, bojim se da većina njih i nije isplativa. Motivi za njihovo pokretanje svakako nisu razvojni planovi kompanija.

To nije istina. Okolnosti su takve kakve jesu, ali kad se pozivaju na to da je 87 posto proračuna zadano, treba postaviti pitanje usvajaju li taj proračun Ujedinjeni narodi ili Hrvatski sabor na prijedlog Vlade. Ako mi sami donosimo zakone na temelju kojih se ostvaruju određena prava, u našim je rukama i tih 87 posto. Sve dok ne budemo zarezali upravo u taj dio proračuna, sve priče o tome da će netko na rashodima nešto napraviti čista su iluzija. Posebno iritira kada kreatori makroekonomskih politike predlažu da se nešto smanji pet, deset ili 20 posto. Zašto uvijek okrugli postoci? To samo govori da nismo sposobni provoditi selektivne mjere. A neselektivne mjere duboko su nepravedne, jer se jednako tretiraju oni koji su različiti. I zbog te nepravde ne možete dobiti socijalni konsenzus za provedbu nužnih mjera, odnosno ne možete isprovocirati pravi konflikt čijim bi se rješavanjem stubokom promijenili postojeći neodrživi odnosi.

Mi vječno bježimo od problema. To nas dovodi u katastrofalnu poziciju kad pritisak da se nešto učini postane toliki te smo prisiljeni povlačiti alibi-poteze čija su glavna obilježja populizam i improvizacija. Zbog deficitarnog financiranja javne potrošnje država danas nije u mogućnosti povećanim investiranjem pomoći oživljavanju gospodarskih aktivnosti. Iako, ruku na srce, u malim zemljama to baš i ne može mnogo pomoći jer se u pravilu na velikim projektima više zapošljavaju inozemni dobavljači nego domaći.

To je u osnovi jedan od tih alibi-poteza kojim se javnosti samo želi pokazati da Vlada ipak nešto poduzima. Taj je recept na ovim prostorima već isproban. Još je koalicijska vlast svojevremeno poticala državna poduzeća na veliki val investicija kako bi potaknula gospodarsku aktivnost. No, sve ozbiljne analize govore da je utjecaj takvih poteza dugoročno negativan za nacionalno gospodarstvo. Pozitivan je utjecaj privremenog karaktera, naime, dok traje realizacija tih investicija, ali dugoročni efekt je negativan. Iza velikih javnih investicija ostaju visoki dugovi.

S obzirom na to da nitko nije vidio studije isplativosti tih projekata, bojim se da najveći dio njih i nije isplativ. Motivi za njihovo pokretanje nisu razvojni planovi tih kompanija, jer da jesu menadžeri valjda ne bi čekali da im netko drugi za njih odluči kad će krenuti u investicije. Da je investiranje posljedica razvojnih planova tih kompanija, logično bi bilo da su projekti bolje pripremljeni za realizaciju, a menadžeri ne bi čekali mig Vlade da ih počnu ostvarivati.

Još dok je HSLS bio u vladajućoj koaliciji, na jednom smo sastanku s predstavnicima koalicijskih partnera problematizirali pitanje kvalitete menadžmenta u državnim poduzećima. Prezentirajući prijedlog mjera gospodarske politike HSLS-a, iznio sam zahtjev da se menadžeri u državnim poduzećima biraju na profesionalni način. Odgovoreno mi je pitanjem mislim li da je to kručijalni problem države?! Smatram da je u zemlji u kojoj se više od trećine BDP-a generira u državnom sektoru iznimno važno koliko je kvalitetan menadžment koji vodi državne kompanije. Mnogo je važnije koga ćete postaviti za menadžera nego koga ćete izabrati u nadzorne odbore. A mi sada imamo cirkus s natječajima za izbor nadzornika, kao da o njima primarno ovisi kvaliteta upravljanja tim kompanijama. To je klasična zamjena teza!

Isto što i o najavljenome investicijskom valu. Opet se postavlja pitanje motiva. Bismo li mi to prodali zato da pokrpiamo proračunske rupe i financiramo tekuće izdatke? Ili priznajemo da ne znamo upravljati tim kompanijama pa ćemo ih prodati nekome tko će znati kako ih učiniti efikasnima? Ili je motiv za privatizaciju prikupljanje dodatnog kapitala koji bi omogućio razvoj tih kompanija? Bojim se da posljednje nije primarni motiv. Osim toga, ako bi se i išlo u privatizaciju javnih tvrtki, taj bi proces morao biti vrlo dobro pripremljen i morale bi postojati regulatorne pretpostavke da ono što bude privatizirano ne zadrži monopolsku poziciju.