Teme za razgovor

Iz domaće perspektive Srbija je prva i (li) posljednja prilika za izvoz – za one koji vježbaju osvajanje zahtjevnijih tržišta i za one koji na tim tržištima nisu uspjeli. Možda na istočnoj granici nije ‘obećana zemlja’, ali tamošnja vlast privlači ulagače mnogim olakšicama. Kritičari će reći – po svaku cijenu. Na valu svojega gospodarskog oporavka Srbija je trenutačno bolja investicijska prilika od Hrvatske. I za hrvatske ulagače.

Na Wall Streetu ne kažu bez razloga: gledajte u što Carlos Slim i Warren Buffet ulažu novac. Njihov je novac lukav i pametan. Buffet još nije, ali najbogatiji Meksikanac bacio je oko na našega istočnog susjeda. Točnije, Telekom Srbije. Dok nekima ni ta simbolika nije dovoljna i čekaju mig najuspješnijeg investitora na svijetu, drugi su već odavno nanjušili potencijal srpskog tržišta. A onih s dobrim njuhom u posljednje vrijeme sve je više.

Srbija je za hrvatsko gospodarstvo s jedne strane ‘obećano’ tržište jer je jedna od rijetkih zemalja s kojom imamo sufit u robnoj razmjeni i u kojoj su hrvatski poduzetnici uspjeli napraviti znatnije iskorake investicijama i akvizicijama, a s druge strane konkurent u privlačenju stranih investicija. Ni Hrvatska ni Srbija, nažalost, nisu zemlje koje obiluju kapitalom i tehnologijom pa se moraju trsiti da ih privuku izvana i tako potaknu rast gospodarstva. Srbija u toj utakmici, čini se, trči brže. Razlog je vrlo jednostavan, a zove se prijeka nužda. Gorući problem veoma visoke nezaposlenosti i niskog standarda u Srbiji tempirana je socijalna bomba, a jedino ‘sredstvo hlađenja’ je otvaranje novih radnih mjesta. Makar investitorima plaćali za njih.

Uz ionako jeftinu radnu snagu, niske poreze i cijene energenata te ugovore o slobodnoj trgovini s golemim tržištem, investitori se, posebno ako su izvozno orijentirani proizvođači i zapošljavaju u nerazvijenim dijelovima zemlje, mame novčanim poticajima do 10 tisuća eura po novootvorenom radnom mjestu. Sve to opravđava se bitkom za konkurentnošću u odnosu na okruženje.

Tako je nakon Fiata, koji je u rujnu 2008. otvorio pohod na investitorsku ‘obećanu zemlju’, u posljednje vrijeme u Srbiju došlo nekoliko većih investitora – korejska Yura uložila je u tvornicu u Nišu, Panasonic u Svilajncu, Gorencu u Zaječaru… Zadnji je u nizu Benetton s kojim je prije nekoliko dana potpisao ugovor o otvaranju tvornice u Nišu, u kojoj se planira zapošljavanje 2.700 ljudi u sljedeće četiri godine. Sveprisutni srpski ministar ekonomije i predsjednik stranke Ujedinjeni regioni Srbije Mladen Dinkić tako se pohvalio da mu je to treći ugovor sa stranim investitorima ove godine. Nakon autoindustrije koju bi mogao pokrenuti Fiat i elektroničke za koju su takvu ulogu u Srbiji namijenili Panasonicu, novi val investitora pojavljuje se u tekstilnoj branši, pa uz Benetton dolazak najavljuju talijanski obu.

Potezi srpske Vlade u privlačenju stranih ulaganja potpuno su pogrešni. Umjesto da reformira poslovno okruženje i državu te tako privlači ulaganja, ona daje do 10.000 eura za nova ulaganja, opašta porez na profit 10 godina, daje besplatno zemljište, dovodi vodu, plin, struju… čak i obučava buduće zaposlene. Vladin je posao poboljšavanje poslovnog okruženja, a ne tračenje sredstava poreznih obveznika – kaže Miroslav Prokopijević, predsjednik beogradskog Centra za slobodno tržište, dodajući da je jedna zemlja koja cijenom radne snage privlači ulaganja. – To znači da je produktivnost niska. Neke su porezne stope niske, ali što to vrijedi ako sudovi ne rade, pa možete isporučiti robu, dobiti proces, a ostati bez 100 posto isporuke, što je konfiskatorni porez – kaže Prokopijević.

Kako bilo, u srpskoj Agenciji za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA) u 2011. očekuju četiri milijarde dolara. Već je ‘siguran priljev od oko dvije milijarde’ jer uključuje privatizaciju Telekoma koji se prodaje za 1,4 milijarde eura i u kojoj, čini se, Srbija nisu ništa naučila od Hrvata pa zajedno s državnim telekom monopolistom (pro)daju i infrastrukturu. Strana ulaganja u 2012. procijenjena su na 1,63 milijarde, a u 2013. na 1,89 milijarde eura. Hrvati se pak mogu jedino s nostalgijom prijeći ne samo 2008. kada su strane investicije iznosile više od četiri milijarde eura nego i 2009. s 2,1 milijardom eura jer su u prvih devet mjeseci prošle godine dosegnele tek 1,16 milijardi eura.

U SIEPA-i najviše investicija očekuju u području automobilске i elektroničke industrije, a ulagače iz Njemačke i Italije. Spomenuti ministar Dinkić najveći je optimist i u procjenama gospodarskog rasta Srbije u 2011. Prema njegovim procjenama, rast će biti oko četiri posto, prema EBRD-u tri posto, a MMF-u dva i pol posto. Hrvatska, za usporedbu, ove godine očekuje rast od 1,5 posto. Najveći su izazovi za srpsko gospodarstvo u 2011. visoka inflacija, nezaposlenost i tečaj dinara koji stalno slabi u odnosu na euro i u posljednje je dvije godine devaluirao više od 20 posto.

Ove se godine očekuje inflacija od 11,4 posto u prvom kvartalu, iako se Narodna banka Srbije nada da će se do kraja godine spustiti na barem šest posto. Najcrnije procjene inflacije penju se iznad 15 posto. Neslavlju liderku poziciju u Europi Srbija drži i u nezaposlenosti koja iznosi gotovo 20 posto, a prema ocjeni sindikata Srbija u 2010. godini po razini životnog standarda građana dostigla je povijesni minimum, što utječe na pad kupovne moći.

Sada se za jedan euro može dobiti 106 srpskih dinara, no analitičari upozoravaju da postoji velika opasnost da tečaj eura dostigne 120 dinara. Posljedice pada dinara katastrofalne su za srpske tvrtke koje su se u vrijeme kreditne ekspanzije zaduživala po tečaju od oko 80 dinara za euro, a isto tako ne ide na ruku ni onima koji izvoze u Srbiju. S druge strane, tečaj dinara utjecao je na jačanje ukupnog srpskog izvoza koji je u 2010. bio 24 posto veći nego godinu prije, a pritom je i smanjen deficet u razmjeni s Hrvatskom budući da je i hrvatski izvoz u Srbiju smanjen za 13 posto.

Inflacija i tečaj dinara znatno su utjecali na pad kupovne moći u Srbiji, no po potencijalu tržišta Srbija je vrlo važna za TDR jer se ondje godišnje proda 21 milijarda komada cigareta, što je gotovo tri puta više od prodaje u Hrvatskoj ili BiH – kažu u TDR-u koji sada drži 10 posto srpskog tržišta. – Tečaj nam je anulirao pozitivne pro.

Mogu li Hrvati i Srbi zajedno graditi Afriku, automobile i vlakove? Najprije smo počeli s lakšim temama. Regionalna košarkaška liga u kojoj glavnu riječ vode Hrvati i Srbi, pa zajednička lutrija bivših jugoslavenskih republika koja bi s radom trebala početi ovog ljeta, a sve je kulminiralo regionalnim Big Brotherom iz kojeg su se izvukli jedino Slovenci. Čeka se još nogometna liga. Samo su lokomotive tzv. Željeznice SHS-a prve probile led u malo težim ekonomskim temama.

No priča o ozbiljnijoj suradnji hrvatskih i srpskih tvrtki na njima zasad i staje. Više u fazi koke-tiranja nego ozbiljnih pregovora ili realizacije, trenutačno se spominje i osnivanje konzorcija hrvatskih i srpskih građevinskih tvrtki za poslove u Libiji i Alžiru, suradnja na obnovi kuvajtskih tenkova, razvoju i proizvodnji Dok-ingova električnog automobila te hrvatsko-srpskom konzorciju za proizvodnju tračničkih vozila čije je osnivanje predložio Darinko Bago, predsjednik Uprave Končara, na nedavnom hrvatsko-srpskom forumu u Zagrebu. Ideju je potkrijepio argumentom da Srbija ima dobru tradiciju u metaloprađivačkom sektoru, dok je Hrvatska bolja u elektrotehnici i završnoj obradi pa bi udruživanje moglo urodit novim poslovima.

Za građevinski konzorcij ima interesa jer je velike poslove na stranim tržištima gotovo nemoguće dobiti i hrvatskim i srpskim tvrtkama, a potencijal domaćih (posebno hrvatskog) tržišta ne obećava. Ideju podupire Miroslav Bunić, direktor Zagorje Tehnobetona, koji je zainteresiran za sudjelovanje na sastanku građevinara iz dviju zemalja potkraj mjeseca u Beogradu, no neobično je što za tu incijativu još ne znaju u Ingru koja ima najviše iskustva u Libiji i Alžiru.

Zdravko Stipetić, predsjednik Uprave Đuro Đaković Holdinga, u kojem su sastavljeni tenkovi koje je Jugoslavija 1991. prodala Kuvajtu, kaže da još nije bilo kontakata glede suradnje na poslovima za kuvajtsku vojsku jer Srbija prvo mora dobiti taj posao vrijedan oko 400 milijuna dolara, a tek onda slijede eventualni pregovori. I u Dokingu kažu da još nema ništa od konkretnih suradnji, a kamoli zajedničke proizvodnje, sa srpskim Globus Autom na razvoju vozila na električni pogon. Ono što se čini kao siguran oblik suradnje jest kooperacija hrvatskih proizvođača autodijelova s Fiatom Srbija. Dosad su sve certifikacije prošli AD Plastik i Munja, čime su se svrstali na popis potencijalnih dobavljača kada Fiat 2012. počne s masovnjom proizvodnjom u Kragujevcu. Sa srpske strane pak priželjkuju da njihove tvrtke postanu kooperanti za hrvatsku brodogradnju. Suradnja je, slažu se ekonomisti i poduzetnici, vrlo logična i korisna za obje strane jer su i hrvatske i srpske tvrtke premalene u globalnoj konstelaciji snaga. Iskorištavanjem zajedničkih resursa izgledi se povećavaju, a potencijal za suradnju najveći je u strojogradnji, elektroindustriji, energetici, kožno-prerađivačkoj industriji, tekstilnoj i drvnoj industriji te posebno agroindustriji. Osim toga Srbija zbog nekoliko ugovora o slobodnoj trgovini može doprijeti do gotovo milijardu potrošača bez plaćanja carine, a sama ne može proizvesti ni približno dovoljno robe za taj potencijal. Prilikom su već prepoznali, naravno, Slovenci koji sa srpskim proizvođačima pregovaraju o zajedničkoj proizvodnji za izvoz na treća tržišta.

Velik potencijal rasta – Kada investitori negdje ulažu, gledaju ne kakvo je sada stanje, nego koliki je potencijal za rast, a on je u Srbiji velik – kaže Teo Vujčić, konzultant s trenutačnim radnim mestom u Beogradu. Na srpskoj strani su i carine, kaže Vujčić, jer je sada npr. carina na mlijeko iz Hrvatske u BiH 10 posto, a iz Srbije u BiH jedan posto. Stanje će se u carinskom smislu posebno promijeniti na štetu hrvatskog izvoza kada uđemo u EU. Cijena rada u Srbiji već sada je velik problem za hrvatske tvrtke jer su zbog gotovo dvostruko manjih davanja na plaću srpske tvrtke konkurentnije na tenderima u regiji.

Poboljšanje političkih odnosa između Hrvatske i Srbije prelijeva se i u ekonomske. Trgovinska je razmjena na razini od oko 500 milijuna eura i stalno se povećava. Hrvatske su tvrtke putem direktnih stranih investicija u Srbiju u posljednjih deset godina uložile 469 milijuna eura, a u suprotnom je pravcu bilo samo 20-ak milijuna eura ulaganja. Hrvatski poduzetnici u Srbiji najviše izgleda imaju, kao što se već najbolje pokazalo na primjeru Agrokora, u poljoprivredi i prehrambenoj industriji koja ondje i jest najjača privredna grana. Iskusni investitor u Srbiji, Nexe Grupa koja je dosad uložila 97 milijuna eura, priliku vidi i u poticanoj stanogradnji i gradnji koridora 10, a u Srbiji i u krizi bilježi rast.

U Srbiji je sada aktualna industrijska politika koja ima cilj zapošljavanja jeftine, relativno kvalitetne i obrazovne radne snage. Privlačenje investicija u radnointenzivne djelatnosti može dati rezultata, ali je potencijal rasta ograničen – kaže ekonomski analitičar Damir Novotny, dodajući da je i logistička pozicija Srbije dobra i omogućuje multinacionalkama da tu uspostave centar za cijelu regiju Jugoistočne Europe. S političkom stabilizacijom Srbije takva je odluka još logičnija jer je Zagreb preblizu Ljubljani i Beču.

Hrvatska tako ne može privlačiti investitore, smatra Novotny, jer nema toliko radne snage niti je ona jeftina, a nema ni velikih industrijskih bazena koji bi se mogli oživljavati, već bi se trebala ugledati na austrijski model koji se fokusira na privlačenje investicija u nove tehnologije, čime se osiguravaju kvalitetna i visokoplaćena radna mjesta. – One investicije koje Srbija može privući sigurno će preskočiti Hrvatsku zbog povoljnijih uvjeta, no mi nismo izravni konkurenti u tom kontekstu – kaže Novotny, ističući da bismo mogli zajedno raditi i privlačiti investicije u regiju. Kada je riječ o rastu srpskoga gospodarstva, Novotny smatra da bismo trebali imati rast od barem šest posto da bismo dostigli razvijenije zemlje u okruženju.

Inače, prema programu Srbija 2020., koji je svojevrsni predizborni program Demokratske stranke Boris Tadića, u sljedećih deset godina u Srbiji bi se trebao promijeniti model rasta od potrošnje i uvoza prema investicijama i izvozu. BDP od 8000 eura po stanovniku, 400 tisuća zaposlenih više i inflacije od tri posto na godinu samo su neki od zacrtanih ciljeva. Brojni kritičari pritom upozoravaju da ‘jedino’ što nedostaje je odgovor na pitanje kako se to misli postići.

Hrvatska pak uvijek može igrati na kartu turizma dok ne smislimo kako privući ne samo strane nego i domaće investitore u industrije koje zahtijevaju obrazovanu radnu snagu (koju, usput rečeno, treba i stvarati) i stvaraju visoko plaćena radna mjesta. U suprotnom ćemo biti bazen jeftine radne snage u kakav se sada pretvara Srbija. Problem je to što bi Hrvatska, ako nastavi glaviniati, mogla ostati i bez željenih visokoplaćenih i mogućih niskoplaćenih radnih mjesta. Srbija za hrvatske tvrtke ostaje vježbalište za izvoz i zadnja šansa za one koji se ne mogu probiti na zahtjevnija tržišta.