Utvrđivanje primitka

Osobna su vozila za trgovačko društvo, tj. svakog obveznika poreza, trošak. Međutim, koliki će on biti, ovisi o načinu knjiženja, odnosno nabave vozila te uporabe (službeno/privatno).

Porezni aspekt razlikuje vozila u najmu, tj. operativnom leasingu, od onih kupljenih avansno ili kreditom, odnosno financijskim leasingom. Ako se ne bave djelatnošću taksiranja ili rent-a-cara, klijentima je svakako najisplativija varijanta nabava vozila operativnim leasingom. Zašto? Zbog primitka u naravi!

Primitak u naravi nenovčana je korist koju zaposlenici i druge osobe primaju od poslodavca. Takve su koristi oporezive. Zakon o porezu na dohodak (i Pravilnik o porezu na dohodak) tretira ih jednako kao isplatu plaće i drugog dohotka, a Zakon o PDV-u (i Pravilnik o PDV-u) smatra ih oporezivim isporukama. Dakle, velikodušnost je lijepa, ali stoji!

Najčešći oblik primitka u naravi jest kad poduzetnik preda zaposleniku vozilo na cjelodnevnu uporabu, dakle izvan radnog vremena. Tada se smatra da je korisnik vozila primio primitak u naravi.

Tri su načina utvrđivanja primitka: 1. mjesečni primitak u visini od jedan posto nabavne vrijednosti vozila (s PDV-om) ili 2. utvrđivanje primitka na temelju stvarne uporabe vozila na temelju prijeđenih kilometara – tada treba voditi evidenciju prijeđenih kilometara, a primitak se računa množenjem broja kilometara i naknade po kilometru od dvije kune (uključujući PDV); 3. mjesečni primitak od 20 posto rate leasinga mjesečno uvećane za PDV.

U svim slučajevima na primitak u naravi obračunat će se doprinosi, porez na dohodak i prirez. Posljednji je oblik financiranja općeprihvaćen u većini kompanija u kojima postoji potreba uporabe službenih vozila u privatne svrhe jer je za poslodavca najprihvatljiviji (s financijskog aspekta). Posebnu pozornost treba svratiti na nekoliko slučajeva. Kad se troškovi nastali na osnovi uporabe osobnih vozila dijele na 70 posto porezno priznatih troškova i 30 posto porezno nepriznatih, vozila se isključivo rabe u službene svrhe, pri čemu je svaki kilometar poslovno opravdan i mora se voditi detaljna evidencija propisana zakonom.

Kad se utvrđuje primitak u naravi kao dohodak od nesamostalnog rada na osnovi uporabe osobnog automobila, ne uvećava se osnovica poreza na dobit za 30 posto troškova nastalih zbog uporabe osobnog automobila, nego su troškovi nastali zbog njegove uporabe potpuno porezno priznati na temelju Zakona o porezu na dobit, a u 2010. godini ne priznaje se 30 posto pretporeza sadržanih u računima kao pretporez koji se može odbiti, nego on ima prirodu troška.

Također, kad se nabavlja vozilo neto vrijednosti veće od 400.000 kn, porez na dodanu vrijednost priznaje se samo do visine neto nabavne vrijednosti od 400.000 kn. Sve iznad toga neće se smatrati potrošnjom u poduzetničke svrhe. Isto tako amortizacija za osobne automobile i druga sredstva za osobni prijevoz priznaje se do 400.000 kuna troška nabave po jednom sredstvu. Ako trošak nabave premašuje navedenu svotu, amortizacija iznad te svote priznaje se samo ako sredstvo služi isključivo za registriranu djelatnost najma ili prijevoza.

Hrvoje Stojić, analitičar Hypo banke, kaže da su građani u posljednjih godinu dana bankama povjerili osam milijardi kuna, i to neto, nakon što se od prirasta štednje odbiju odobreni krediti. Erker također misli da novca ima jer je štednja u dionicama i investicijskim fondovima mala, a štednja u novcu, depozitima i novčanim fondovima relativno velika. I Goran Bakula, ekonomski savjetnik u Nezavisnim hrvatskim sindikatima, misli slično. Štoviše, kaže kako nije loše da u potencijalnoj privatizaciji građani i mirovinski fondovi kupe komadića kolača za koji se nisu uspjeli izboriti tijekom privatizacije 90-ih (osim što su ušćarili nešto ‘narodskih’ dionica Ine i TH-T-a). Dragan Kovačević, ekonomski strateg HNS-a, uvjereno je da će građani euforično kupovati ako je cilj kupiti biračko tijelo.

Znatno je teže odgovoriti na pitanje koji nam oblik privatizacije zapravo treba, kojih točno kompanija i treba li nam uopće. Stojić je uvjeren da nema drugog izbora nego dovrsiti započetno. Međutim, on ne bi privatizirao IPO-om, nego bi tražio strateške partnere.

Za likvidnost tržišta kapitala bolji je IPO, ali za razvoj kompanija bolji je strateški partner jer on ima znanje i iskustvo, bolji pristup financiranju, odlučivanje je brže i jasnije. Neće biti velikih privatizacija, više će to biti tvrtke u kojima država ima udjel manji od 25 posto. Za te bi tvrtke mogao biti zainteresiran netko tko već ima udjel, pa zašto ne bi kupio većinski paket, pogotovo u profitabilnoj niši? No s obzirom na rast javnog duga ne bih isključio da se prema sugestiji stranih investitora privatizira i nešto veliko – procjenjuje Stojić dodajući kako je najvažnija funkcija privatizacije da se lošiji vlasnik zamijeni boljim, što je s ponudom dijonica građanima teže izvedivo.

Ivan Lovrinović sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta čvrsto stoji iza poznate teze da bi privatizaciju tvrtki poput Hrvatskih voda, HEP-a, Hrvatskih šuma, svega onoga što je nacionalno bogatstvo i strateški interes zemlje, trebalo zabraniti.

Škegromanija – Recesija sigurno nije vrijeme za IPO, ali ni inače ne vidim razloga da se privatiziraju kompanije poput Croatia osiguranja ili HPB-a koje će na kraju završiti u stranim rukama. Tako poručujemo da ne znamo upravljati vlastitom imovinom. Oni koji predlažu takvu privatizaciju ponovno nam žele pokazati što je prouzročio model zbog kojeg i jesmo u krizi – kategoričan je Lovrinović objašnjavajući da se ipak nešto dade privatizirati, primjerice portfelj ugašenog HFP-a. Ondje se, kaže, krije velik izvor novca.

Na njegovu je tragu zaštitite strateških interesa zemlje i Crkva koja najavljuje utrku za udjele u državnim kompanijama. No ona bi te udjele uzela besplatno, kao zamjenu za nacionaliziranu imovinu. Budući da proračunu hitno treba novac, a tek zatim novi vlasnici ili zaštitnici nacionalnog interesa, pitanje je kako će završiti ta utrka.

Goran Bakula misli da se iza privatizacijske naknade kriju jaki pritisci neoliberalnih stranih lobija, a mi smo presimti da se tomu odpremo.

Privatizacija HEP-a, Hrvatskih šuma ili Hrvatskih voda čisti je neoliberalizam, i to najgore vrste. Državne tvrtke nikad nisu imale problem vlasništva, nego upravljanja. Sve što nam treba jesu novi ljudi i sposobni menažderi, a takvi nam trebaju i na vlasti, dakle netko tko će prepoznati potencijale Dok-inga ili ekološke proizvodnje, za kojom samo u Njemačkoj potražnja raste 15 posto. Dok to ne prepoznamo, privatizacija će biti jedino rješenje – zaključuje Bakula.

Kovačević kaže da je dobra samo privatizacija koja se vodi transparentno i s ciljem, što najavljen je i joj je svrha prikupljanje političkih bodova.

Ne vidim smisao prodaje u vrijeme u kojem kompanije imaju najnižu tržišnu vrijednost. Sad se eventualno mogu obaviti pripreme kako bi iduća vlada mogla provoditi konkretne stvari. Nije dobro na kraju mandata provoditi tako krupne i zahtjevne procese s političkom odlukom jer destabiliziraju iduću vladu i njezine planove za razvoj zemlje. Nisam pobornik škegromanije jer ni dosad nismo ništa postigli golom privatizacijom – poručuje Kovačević.

Dodaje kako bi u privatizaciji volio vidjeti mirovinske fondove, ali primjerice u energetskom sektoru, gdje gradnja traje pet do sedam godina, a ne u spekulativnoj utrci za dionicama kao u Ininu slučaju.

Tu je još problem cilja i tajminga. Ako je cilj krpanje deficita zbog trajne politike zaduživanja, a Dalić je ustvrdila kako su sve opcije otvorene, samo širenje deficita ne, onda će privatizacija imati jednokratni, doduše posve solidan, učinak. Stojić, naime, misli da se bez velikih državnih tvrtki privatizacijom portfelja nekadašnjeg HFP-a može utržiti i do dvije milijarde kuna. No oporba već sada naglašava tajming. Za pripremu bilo kojeg IPO-a treba najmanje šest mjeseci, što znači da bi se dionice građanima ponudile ujesen ili poslije, taman uoči izbora. Slučajno?

Branko Grčić, ekonomski strateg SDP-a, kaže da to neodoljivo miriše na izbornu 2007. i rasprodaju HT-ovih dionica.

Kad su operirali tom idejom, sigurno su računali na veći projekt jer o tome nude li građanima atraktivnu kompaniju ili ‘otpadak’ ovisi i uspjeh IPO-a. No kratkoročno krpanje deficita prodajom strateških resursa nije politika koju mi zagovaramo. Mi bismo pokušali naći novac za aktivan pristup. Sve su zemlje imale fiskalne stimulanse, samo smo mi još bez snage za reforme. Ako bismo ikad razmišljali o djelomičnoj privatizaciji, bilo bi to samo zbog novca potrebnog za aktivan pristup razvoju – tvrdi Grčić.

Potrošeni ljudi i ideje I Škegro se zalaže za reforme, i to upravo privatizacijom javnih poduzeća i gradskih holdinga, istodobno otklanjajući tezu o prigodnom izbornom tajmingu pitajući sebe i nas (u intervjuu Globusu) što uopće znači izborna godina kad su stalno neki izbori. Kaže kako bi mediji trebali raskrinkati prozirne pokušaje vlasti da kupi glasove odustajanjem od reformi u posljednjoj godini mandata. Ne upozoravaju li na to mediji, Lider posebno, gotovo u svakom tekstu? Svatko tko je iz biznisa, bilo kao savjetnik bilo kao suggovornik za stolom, kružio oko Vlade priznaje da se sve, baš sve, podređuje pobjedi na izborima. Zar ima nekoga tko to ne zna? To što su birači povoljni i kratke pameti vladajuće ne amnestira od iskorištavanja državnih resursa za stranačke ciljeve. Zato će IPO, čak i ako bude iznimno uspješan, iza sebe još dugo vući sjenu prilično nepoštene namjere. I zato Goran Bakula dobro poentira. Hrvatska se stalno vrti oko istih, potrošenih ljudi i ideja jer nema vizionara, nema ljudi koji su sposobni povući kola razvoja.