Home / Financije / Nasilni investitori (s)ruše tobože slučajno, i nikomu ništa

Nasilni investitori (s)ruše tobože slučajno, i nikomu ništa

Bez korumpiranosti lokalnih i državnih vlasti te sudaca ne bi bilo ni zamislivo nekažnjeno bespravno oštećivanje ili rušenje kućica na periferiji, ali ni spomenika kulture u središtu Zagreba.

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisu, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedine u njihovim nerazmjernim sporovima s gloznom državnom upravom.

avio se čitatelj u povodu nasilnog rušenja kućeraka na zagrebačkoj Peščenici sa zanimljivom tezom. Kaže čitatelj da nestrpljivi investitori, kad ne mogu (pre)dugo u posjed nekretnine zbog kompliciranog postupka rješavanja imovinskopravnih odnosa, pribjegnu nasilju i potaknu tobože slučajno oštećivanje ili rušenje nekretnina koje smatraju svojom investicijom. I dosad nijedan investitor zbog toga nije odgovarao.

Na meti tobože slučajnih oštećenja ili rušenja, međutim, nisu samo siromašni i kućerci s periferije. Čitatelj podsjeća na bespravno rušenje gospodarske zgrade kurije biskupa Alagovića u Novoj vesi, u središtu Zagreba, rušenje vile Grasz, također tobože zaštićene kao spomenik kulture, pa također tobože slučajnog urušavanja dvorišne zgrade u Erdödyjevoj ulici u središtu Zagreba, u krugu Penkaline tvornice također pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture itd.

Iva Vrdelja, odvjetnica nestrpljivog investitora sa zagrebačke Peščenice, nakon što je stanarka ozlijeđena na spavanju u iznenadno bespravno srušenoj kući, izjavila je: ‘Ma, to nisu kuće, jeste li vidjeli kako izgledaju? Uostalom, oni uopće ondje ne žive.’ Sigurna je ta odvjetnica da zbog te neetične izjave neće morati na Stegovni sud Odvjetničke komore, a ni na Kazneni sud zbog pomaganja u kaznenom djelu (ugrožavanju života i zdravlja ljudi).

I što se dogodilo krivcima za bespravno oštećivanje ili rušenje, pita čitatelj. Nikomu ništa, odgovaram čitatelju. U spremi s korumpiranom gradskom administracijom i ‘spretnim’ odvjetnicima sve se brzo zataška. Što se dogodilo odgovornima iz Conica, investitora u gradnju ‘stambeno-poslovnog objekta’ na mjestu srušene gospodarske zgrade na Alagovićevu imanju? Ništa se nije dogodilo ni Željku Kerumu koji je nakon urušavanja zgrade u Erdödyjevoj ulici preuzeo odgovornost i bahato izjavio da je sâm ‘dao nalog za početak radova da mu ne istekne dozvola’. A nakon toga je, valjda da bi se umirila javnost, Građevinska inspekcija zatvorila gradilište i zabranila radove ‘jer Kerum nije imao sve potrebne dokumente’. I opet nikomu ništa.

Kako bi u takvim slučajevima trebala funkcionirati pravna država, kad bi je u Hrvatskoj bilo? Pravna država osigurala bi da se o trošku ‘nestrpljivih investitora’ obnove tobože slučajno oštećeni ili srušeni objekti. I krivce osudi na zatvorsku kaznu uz oduzimanje imovine.

I usporedno pokrenu postupci protiv suodgovornih iz gradskih ureda za imovinske i pravne poslove i izgradnju te odgovornih za drugostupanski upravni postupak u Ministarstvu graditeljstva, Ministarstvu pravosuđa (Odjelu za imovinsko pravne poslove) i protiv korumpiranih sudaca u Upravnom sudu. I reorganizira taj famozni Zavod za zaštitu spomenika kulture, koji očito ne funkcionira.

Bez korumpiranosti svih pobojenih ne bi bilo ni zamislivo, a kamoli ostvarljivo, nekažnjeno bespravno oštećivanje ili rušenje na periferiji ili u središtu Zagreba, svejedno.

U računima komunalnih tvrtki, primjerice u Zagrebu u računima Gradske plinare, Gradske elektere i drugima, poziva se potrošače da izvole napisati i dostaviti svoj OIB. U tom se pozivu onako, samo načelno, tvrdi da su potrošači dužni tako postupiti po zakonu. Ne piše, naravno, prema kojem točno zakonu.

Koliko je meni poznato, to potrošači nisu dužni ni po kojem zakonu. Ako pak tim tvrtkama treba OIB potrošača radi izdavanja računa, mogu ga pribaviti same o vlastitom trošku ili o trošku Ministarstva financija, bez prebacivanja tog troška na potrošače.

Pritom su gradski plinari zbilja pretjerali jer na istom obrascu od potrošača traže, bez ikakvog objašnjenja, da im izvole dostaviti i svoje druge osobne podatke, primjerice brojeve telefona, e-adresu itd. Kao da uopće ne postoji Zakon o zaštiti osobnih podataka, nema objašnjenja u koju im svrhu trebaju ni dokad će čuvati sve te osobne podatke potrošača.