Javno-privatno partnerstvo

Sumnjivi projekti poput Sunčanog Hvara i gradnje sportskih dvorana dovode pod upitnik suradnju između države i privatnog sektora. No to i nisu klasični projekti JPP-a. Ipak, taj investicijski model još se premalo primjenjuje u Hrvatskoj.

Čestim račun – duga ljubav, vjerojatno najcitiranija izreka u biznisu, u Hrvatskoj ne vrijedi. Kamo god je država umocila svoje prste, posao je prije ili poslije počeo zaudarati po korupciji, neznanju i nesposobnosti. Vlast je tako i potencijalno odličan investicijski alat kao što je javno-privatno partnerstvo uspjela svesti na epitet ‘sumnjiv’ i ‘neželjen’. Dva su najzvučnija razloga zbog kojih je to tako: neisplative ili nategnuto isplative ‘ruko-metne’ arene diljem Hrvatske i Sunčani Hvar. Oba su slučaja pokazala kako se svaki posao bez (slučajne ili namjerne) uporabe mozga može pretvoriti u investiciju grlom u jagode. Doduše, iako se gradnja sportskih arena i prodaja Sunčanog Hvara luksemburskoj Orco grupi vode kao poslovi javno-privatnog partnerstva, oni to zapravo nisu. Zvonimir Mršić, koprivnički gradonačelnik koji stoji iza jednog od rijetko čistih JPP-ova, gradnje gimnazije, kaže da gradnja arena nije JPP, prije svega zbog brzine donošenja odluke o gradnji.

Posao se ni teoretski nije mogao ugovoriti u roku potrebnom za JPP. Morate najprije usporediti sve vrste financiranja, proći proces iskazivanja interesa, razgovora s kandidatima, obvezujućih ponuda. Samo za pristupni pregovarački postupak s Tehnikom potrošili smo mjesec i pol! To su poslovi koji u svijetu i Koprivnici, gdje sve radimo ‘by the book’, traju i do godinu i pol jer ne ugovara se samo gradnja nego i režim uporabe, način održavanja, kontrola kvalitete te još mnogo toga – tvrdi Mršić. Njegovu tezu potvrđuje i konzultant Damir Novotny koji kaže da je gradnja sportskih dvorana prije svojevrsnog leasinga u kojem je dugoročni zakup kolateral sigurnosti naplate. Ili, u slučaju zagrebačke Arene, nesigurnosti naplate. Prodaja Sunčanog Hvara to još manje može biti jer JPP podrazumijeva gradnju novog objekta, uglavnom infrastrukturnog, a ne kupnju komercijalnih, turističkih objekata. JPP se nigdje u svijetu ne primjenjuje u turizmu.

Zasad su jedini primjeri JPP-a većih vrijednosti Istarski epsilon i autocesta do Macelja. To jesu koncesije, no i one su oblik JPP-a, s tom razlikom što je u gradnji Ipsilona ugovoreno da u slučaju prometa manjeg od minimalno isplativog država sufinancira taj iznos – kaže Novotny. Ako sportske arene i Sunčani Hvar nisu JPP, znači li to da taj oblik financiranja ipak nije okalan? Milo Vrana, ravnatelj Agencije za javno-privatno partnerstvo, uvjeren je u to. No ako nije okalan, zašto nema projekata koji se financiraju prema tomu modelu? Njihova odsutnost pomalo je nalik na zamrzavanje odlučivanja u državnoj upravi nakon serije raznih uhićenja. Analitičar Ante Babić uvjeren je kako JPP ima iste probleme na terenu kao i izravna ulaganja, pri čemu je najveći problem na lokalnoj razini.

Pravila igre nisu jasno definirana pa onda lokalni šerifi love u mutnome. Nije stranom investitoru problem jednokratno nekomu platiti 10 posto, problem je što takvih ima pet ili šest, pa je onda to 50 posto troška podmićivanja – upozorava, ipak dajući prednost JPP-u kao modelu financiranja, i to zato što je uvijek bolje graditi tuđim novcem, posebno onda kada nema dovoljno vlastitog.

No Vrana demantira teze o okalanosti JPP-a: – Riječ je o projektima pokrenutima dok nije bilo dovoljno iskustava ni kriterija koje treba ispuniti. Čak ni te probleme ne treba stavljati isključivo u negativan kontekst, a svakako ne davati važnost kolapsu modela JPP-a. Ta iskustva i uočeni propusti bili su i razlog osnivanja Agencije – uvjerava Vrana dodajući da unatoč tomu što se u vrijeme krize nije gradilo, vrijeme JPP-a tek stiže. – Od osnutka Agencije prvog siječnja 2009. do danas dali smo neobvezujuće mišljenje za više od 20 projektnih prijedloga u najranijoj fazi na temelju kojih su za više od deset projekata ukupno vrijednih gotovo četiri milijarde kuna nastavljene aktivnosti za primjenu modela JPP-a. To je dugotrajni postupak jer uključuje niz provjera da je riječ o isplativim i financijski održivim projektima, a usklađeni su s nacionalnim prioritetima i uključeni u operativne programe. Tako se izbjegava politički voluntarizam u predlaganju projekata, a poseban je naglasak u analizi prijedloga na podjeli uloga i rizika između javnog naručitelja i privatnog partnera – poručuje Vrana.

Kaže da je manji projekt vrijedan 19 milijuna kuna u završnoj fazi, a do ljeta očekuju zahtjev za odobrenje još dva do tri projekta teška gotovo dvije milijarde kuna. Koji su to projekti i tko su investitori, Vrana zasad ne želi precizirati. Kaže samo da im je cilj uspostaviti niz pripremljenih projekata, ‘project pipeline’ koji bi jamčio ugovaranje barem jednog do tri projekta svake godine vrijednih najmanje milijardu kuna. Iako o najavljenim projektima nije želio govoriti, vjerojatno je većinom riječ o investicijskim prijedlozima Vlade koja se, stjerana u kut, sjetila zaboravljenih a već zgodno pripremljenih projekata u energetici, infrastrukturi, vodnom gospodarstvu. To su ujedno područja na kojima JPP ima najviše smisla.

I Novotny i Babić kažu da bi bilo pametno JPP-om financirati obnovu željeznice, projekte u energetici, bolnice, vodoprivrede projekte i kanale, no Babić upozorava da lokalna samouprava može postati problem. – Više od 60 posto općina nije fiskalno održivo, a mnoge od njih ponašaju se rastrošno, valjda misleći: ‘Ako smo u minusu, što je jedna nerentabilna škola više?’ Prerano smo ušli u decentralizaciju i pustili lokalnu samoupravu da radi što hoće, pre- rano u odnosu na nezrelost i nesređeno stanje. Zato bi im i u slučaju JPP-a trebalo srezati apetite u održive okvire – preporučuje Babić.

Ako je suditi prema onomu što kaže koprivnički gradonačelnik Mršić, lokalnih JPP-a neće biti. Iako se pokazalo da je gradnja škole najisplativijih i najjeftinija upravo prema tomu modelu (kamate su samo otprilike tri posto), JPP bi mogao stati zbog kompliciranog Zakona o JPP-u. – Dok nije bilo zakona, sami smo prevodili smjernice EU i sve radili transparentno. Zakon sad kaže da za projekt moramo pet puta tražiti suglasnost u Vladi i svih 25 godina otplate redovito dostavljati izvješća. Trebat će nam godinu i pol samo da dobijemo suglasnost Vlade, raznih ministarstava i Agencije, plus godinu dana za pripreme i godinu dana za gradnju. Takvi se projekti neće moći izgurati u jednome mandatu – ljuti se Mršić, ipak dodajući da je JPP odličan pokretač rasta BDP-a.

Uvjeran je da bi već iduće godine građevinska mašinerija tim modelom financiranja dignula BDP dva do tri posto, i to s odgođenim plaćanjem obveza za godinu dana. Prihodi stižu već u 2012., rashoditi tek 2013. Samo kad bi država znala što stvarno hoće… Na loš zakon upozorava i Novotny koji kaže da nijedna zemlja u EU nema poseban zakon o JPP-u, on se regulira zakonom o javnoj nabavi ili koncesijama, a Babić misli da treba uzeti uspješan primjer stranog JPP-a i prema toj ‘spranci’ sastavljati domaće ugovore.

Da je još mnogo posla i na Agenciji, dokazuje i nepostojanje evidencije o dosad sklopljenim ugovorima. Iako je najavljen, registra ugovora JPP-a još nema. Na internetskim stranicama Agencije piše da će se ‘usvajanjem Pravilnika ispuniti svi pravno-tehnički uvjeti za ustroj registra’. Kad će to biti, ne zna se. Vrana, doduše, kaže da ovih dana iz tiska izlazi vodič koristan svima koji se bave JPP-om, a ove godine počinju provoditi i obrazovne programe za javna tijela. Ako je ove godine u planu realizacija projekata teška dvije milijarde kuna, onda kasne i vodič i obrazovanje i registar.