Arlos Ghosn

Petog siječnja suspendirana su zbog optužbi za industrijsku špjunjažu trojica Renaultovih menadžera. Optuženi su zbog navodnog odavanja povjerljivih informacija o proizvodnji novog automobila na električni pogon, najvjerojatnije Kinezima. Afera nikako ne ide u prilog odnosima između Pariza i Pekinga, koji su se tek zatopili potkraj prošle godine.

Tek što su se oporavili od novogodišnjeg mamurluka, prema svemu sudeći financiranog kineskim eurima, trojica menadžera poznatoga svjetskog proizvođača automobila francuskog Renaulta, od kojih jedan sjedi u Upravnom odboru zajedno sa šefom Carlosom Ghosnom, shvatili su da im nova godina vjerojatno neće donijeti mnogo dobra. Petog dana svježe započete godine suspendirani su zbog optužbi za industrijsku špjunjažu Matthieu Tenenbaum, zamjenik šefa električnog programa, Michel Balthazard, viši potpredsjednik za projektiranje i Bertrand Rochette, direktor istraživanja za automobile na električni pogon. Nisu bili posebno eksponirani u medijima ili u poslovnoj zajednici, no to ne znači, a to njihove titule i sugeriraju, da nisu mogli raspolagati vrlo vrijednim informacijama za konkurenciju. Prema tvrdnjama kompanije, direktori su suspendirani pod optužbom da su otkrivali povjerljive informacije o programu izrade automobila na električni pogon, najvjerojatnije Kinezima. Potez, objasnili su iz kompanije, nikako nije bio nagao, već rezultat četveromjesečne istrage, potaknute ‘etičkom uzbunom’. Naziv koji ne otkriva posebno zanimljiv sadržaj zavarava, jer su u Renaultu u kolovozu ustanovili osnovanost sumnji i početkom ove godine na njih su reagirali. Detalji stidljivo cure, ali je jasno da je riječ o programu automobila na električni pogon, novoj mantri automobilske industrije, za koju je grupacija u čijem je sklopu i Nissan, izdvojila četiri milijarde eura, i da se sumnja kako je pokušaj kradje iniciran iz Kine. Na tu je zemlju pala sumnja, pisao je Le Figaro, zato što je navodno kineska tvrtka uplatila nepoznate iznose na račune dvojice prozvanih u banke u Švicarskoj i Lihtenštajnu.

Da je riječ o vrlo ozbiljnom skandalu s dalekosežnim posljedicama, prije zahvaljujući medijima nego stvarnoj važnosti priče, pokazuju burne reakcije svih strana u sporu. Koliko je stvar u kratkom roku otišla daleko, pokazuje i upozorenje francuske Vlade o velikom riziku za francusku industriju, dok je Patrick Pelata, Renaultov šef operacija Le Mondeu, vrlo dramatično izjavio kako je proizvođač automobila ‘žrtva organizirane međunarodne mreže’. U istom intervjuu Pelata je odao i neke pojedinosti o informacijama koje su procurile, a odnose se na troškove i ekonomski model programa, objasnivši da su unatoč svemu zlatne koke, oko 200 patenata, ostale netaknute. Nije, dakle, počinjena ozbiljna šteta zato što nisu ukradene informacije vezane uz tehnologiju, naravno najvažniji element u cijeloj toj priči. S obzirom na to da je riječ o dvije velike i globalno relevantne zemlje nije trebalo dugo da interni skandal prerašte u ozbiljnu političku aferu međunarodnog karaktera. Francusko-kineski odnosi dugo su bili prilično hladni, da bi upravo potkraj prošle godine posjet kineskog predsjednika Hu Jintaa i posljedično ugovaranje poslova teških 20 milijardi dolara osjetno unaprijedili veze Pariz-Peking. Špijunska afera nikako ne ide politici u prilog, pa su razumljive akcije dužnosnika koji danima pokušavaju smiriti tenzije i ublažiti žalac uperen prema Kini. Tako je Olivier Buquet, zadužen za korporativnu špijunažu, pokušao relativizirati slučaj podatkom da je na francuskom tlu posljednjih godina zapravo bilo na tisuće slučajeva industrijske špijunaže, dodajući da broj slučajeva i zemalja upletenih u ovu romantičnu djelatnost već neko vrijeme raste. Francuska ministrica ekonomije Christine Lagarde pridružila se pokušajima ublažavanja afera izjavom da je ‘industrijska špijunaža oduvijek postojala’ te kako ‘francuske kompanije moraju poduzeti korake da se brane’. Nema sumnje da je riječ o vrlo delikatnoj situaciji čija eventualna međunarodna eskalacija nikome ne bi odgovarala, i to upravo u trenutku kad svi postaju tako dobro prijatelji. Kini nije pametno previše uzrujavati jer to je, prije svega, financijski vrlo neisplativo.

Optužba je u međuvremenu dobila i službeni, pravni karakter, dizanjem tužbe u Parizu za špijuniranje protiv privatne strane firme. Tužitelj zadužen za slučaj Jean-Claude Marin rekao je da tužba ne imenuje strane sile, već samo privatne osobe, i javnosti nije poznato koga je točno Renault naveo kao počinitelja. Taj potez znači otvaranje službene istrage, u trajanju od vjerojatno nekoliko mjeseci, u koju će se zacijelo uključiti i obavještajna služba DCRI, ali je očekivana želja za relativiziranjem ‘kineske veze’, prije svega kod Vlade, što objašnjava zašto se nacionalnosti imenovanih u tužbi drže u tajnosti. To, pak, otvara Pandorinu kutiju nagađanja, što također nije posebno poželjan efekt s obzirom na to da se ta nagađanja redovito kreću u tom toliko neželjenome kineskom smjeru. Ni Renaultu, baš kao ni službenom Parizu, nije u interesu prstom upirati na Kini zbog vrlo dobrih rezultata koje tamo ostvaruju i zbog uspjeha koje tamo tek namjeravaju poštiti. U svom priopćenju, uguranoj između vijesti o špijunskoj aferi, kompanija je objavila kako u ovoj godini namjerava dodatno pojačati svoj angažman na međunarodnoj sceni, vrlo naklonjenoj Renaultu protekle godine.

Kina je, ne smije se zaboraviti, pretprošle godine postala najveće tržište automobila na svijetu, pretekavši Ameriku za 3,6 milijuna prodanih novih vozila. Želji za izbjegavanjem ne poštuje preliminarne izvješće obavještajne službe prema kojemu je barem jedna od ‘umočenih’ kompanija kineska. Relacija Renault – Vlada također se užarila zbog toga što kompanija nije obavijestila vlasnika 15 posto dionica, dakle Vladu, o aferi nakon što ju je otkrila. Trenutačno najpoznatiji trio u Francuskoj neočekivano je i jednoglasno zanijekao svaku krivnju i izrazio svoju zaprepaštenost i konsterniranost cijelom aferom, tvrdeći da još ne zna za što je uopće optužen i što mu se imputira. Rochette je pokazao zavidnu literarnu upućenost usporedbom svog slučaja s ‘Procesom’ Franza Kafke, knjigom o čovjeku optuženu a da se ne zna za što. Rezultati interne istrage koju su na Renaultov zahtjev proveli privatni istražitelji zasad ne idu u prilog tolikoj zabezpeknosti direktora. Otkriven je prilično kompliciran trag novca putem niza različitih banaka, od Šangaja preko Malte do Švicarske (500 tisuća eura) i Lihtenštajna (130 tisuća eura), što upućuje na želju da se transakcije sakriju. Jesu li te transakcije izravno povezane sa suspendiranim trojcem još nije jasno, no teško je povjerovati da ta tri imena nisu tek tako isplivala. Naravno, i Kina je osupnuta i zatečena optužbama. ‘Optužbe su neutemeljene i neodgovorne i Kinezi ih ne mogu prihvatiti’, brzo je reagirao Hong Lei, glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova. I u tom se slučaju šokiranost, barem trenutačno, ne čini sasvim uvjerljivom. Osim raznih bankovnih računa istraga je, navodno, ukazala na najmanje jednu kinesku firmu, navodno energetsku a možda čak i u državnom vlasništvu, upletenu u slučaj. Francuzi se iz petnih žila, usprkos svemu, trude objasniti da nitko ne optužuje Kinu ili bilo koju drugu zemlju za sve te nepodopštine.

Ta je kontroverzna pripovijest na početku godine potaknula i šire rasprave o jačanju industrijske špiljunaže u svijetu, kao posljedice rastuće konkurencije, većeg broja igrača za stolom i visoke informatiziranosti što sve omogućuje laku razmjenu velikih količina informacija. Špiljuniranje uz potporu države zaista nije nova pojava, kao što upozorava Lagarde, i Francuzi su se time bavili intenzivno kao i svi ostali. Francuska je, primjerice, bila optužena za priluškivanje biznis-klase u avionima Air Francea 70-ih i 80-ih. Da su tomu stali nakraj valja im vjerovati na riječ. Stvar se samo ubrzala i pojačala u posljednje vrijeme, što neke navodi i na vrlo pesimistične zaključke o tome kako će sve to prije ili poslije završiti ratom. Nije stvar, doduše, u obavještajnom radu, on je tek simptom šire slike, ne pretjerano obećavajuće. Resursa je na svijetu sve manje, za interesiranih strana sve više, pa ne čudi ozbiljan porast špiljunske aktivnosti među naoko prijateljskim državama. Zemlje u razvoju, poput Kine, ubrzano nadoknađuju zaostatak za Zapadom i u tom im je smislu presudna krađa informacija koje se odnose na napredne tehnologije. Slučaj Renault, objektivno gledano, uopće nije pretjerano bitan, nastala kontroverzija prije je rezultat uobičajenog nedostatka tema na prijelazu u novu godinu. Da je kojim slučajem afera otkrivena u trenutku šireg raspona medijski interesantnih događaja, publicitet bi zasigurno bio osjetno manji. Na kraju krajeva, prema tvrdnjama ljudi iz Renaulta nijedan bitni podatak nije iscurio, tek pokoji računčić, pa stoga nije nanesena nikakva ozbiljnija šteta kompaniji programu i planovima za lansiranje automobila na električni pogon.

Jedino što ipak može intrigirati jest podrijetlo ove špiljunaže koje potvrđuje rastuću snagu, agresivnost i drskost Kine, kao i činjenica da su se odlučili pronuškati po segmentu automobila na električni pogon, što valja dokazuje ono što svi ionako znaju – da u tome leži budućnost autoindustrije. S druge strane, ne treba biti naivan i misliti da svi ostali to ne rade, tek, ovi su bili uhvaćeni. I Kinezi će s vremenom naučiti biti suptilniji, poput svojih zapadnih kolega.