Nenad Klepač, Koka

Više od 70 posto stočne hrane u Hrvatskoj proizvedu Koka, Belje, Žito, Tvornica stočne hrane (TSH) i Perutnina Ptuj – Pipo Čakovec. Koka drži lidersku poziciju, no velikim ulaganjima u razvoj vlastite stočarske proizvodnje Belje bi je uskoro moglo stići.

Afera s otrovom dioksinom pronađenim u stočnoj hrani u Njemačkoj unijela je nemir i u hrvatsku javnost koja se zapitala jesu li jaja ili meso na domaćem tržištu uvezeni iz Njemačke i kakva je situacija u laboratorijima domaćih proizvođača hrane za životinje.

Mnoga od tih pitanja demantirali su u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja rekavši da Hrvatskoj ne prijeti opasnost od dioksina i nema razloga za zabrinutost. Naime, Hrvatska ne uvozi jaja, samo zanemarivu količinu peradi, ali ne iz pokrajina u kojima su se pojavila kontaminirana jaja ni od tvrtke koja se spominje. Hrvatska ne uvozi ni hranu za životinje iz Njemačke, što pokazuju i HGK-ovi podaci, jer ukupni uvoz čini samo oko pet posto ukupne količine stočne hrane na domaćem tržištu.

Ostatak tržišta kontroliraju domaći proizvođači od kojih se izdvajaju varaždinska Koka, osječke tvrtke Belje i Žito te čakovečke tvrtke Tvornica stočne hrane (TSH) i Perutnina Ptuj – Pipo Čakovec. Te kompanije proizvedu više od 70 posto stočne hrane u Hrvatskoj, no važnije je možda reći da i pogled na njihovo poslovanje sugerira da uglavnom proizvode za svoje potrebe, osim čakovečkog TSH. Na temelju toga može se zaključiti da te kompanije vode brigu o tome što se događa u njihovim pogonima kao i mali proizvođači, kojih je mnogo i drže više od 20 posto tržišnog udjela.

• Zbog uporabe manje kvalitetnih sirovina u najvećoj su opasnosti cjenovno niže pozicionirani proizvođači jer se za proizvodnju krmne smjese koriste lošijim sirovinama koje u strukturi cijene mesa imaju najveći, i do 60-postotni, udio – kaže Predrag Šegović, direktor Perutnine Ptuj Pipo Čakovec.

Koka, koju vodi Nenad Klepač, u sastavu je Vindije i dio je strateškog smjera te kompanije koja velik dio svojih pilećih proizvoda plasira u inozemstvo. Proizvodni kapacitet njezine tvornice stočne hrane Biodar 200 je tisuća tona na godinu, a Koka proizvede 190 tisuća tona i lider je na hrvatskom tržištu. Znamo li da se u Hrvatskoj na godinu proizvode 600 tisuća tona stočne hrane vrijedne dvije milijarde kuna, njezin je tržišni udio 32 posto. Iza Koke osječke su tvrtke Žito na čelu s Markom Pipunićem i Belje na čelu s Goranom Pajnićem, koje je dio Agrokora. I jedni i drugi posljednjih godina ulažu u tu proizvodnju, no važnije je spomenuti strateško opredjeljenje vlasnika Agrokora Ivice Todorića koji je u posljednjih godinu dana povukao nekoliko poteza koji bi Belje trebali promijeniti u najvećeg proizvođača stočne hrane u zemlji.

Potkraj 2009. Belje je od Mlinara kupilo stopostotni udjel u Tvrnici stočne hrane Popovača, a prije dva mjeseca proširio se i na ivanićgradsku Agropreradu koja na godinu proizvede 40 tisuća tona stočne hrane. Sada kompleks Tvrnice stočne hrane Belja osim tvorničke zgrade obuhvaća silose za skladištenje žitarica i uljarica u Dardi, Ivanić Gradu i Popovači. Budući da su još 2008. počeli rekonstrukciju proizvodnih kapaciteta u Dardi, ukupni kapacitet povećat će se na 200 tisuća tona proizvodnje svih vrsta stočne hrane pod robnom markom Peletino. Većina proizvodnje stočne hrane namijenjena je prehrani stoke na beljskim farmama, ali i za potrebe kooperanata i tržišta.

Sadašnja je ukupna proizvodnja beljskog kompleksa 85 tisuća tona, ali zbog takva razvoja situacije vlasnik Vindija Dragutin Drk mogao bi izgubiti veliku prednost pred Todorićem. Zapravo, bit će zanimljivo vidjeti već za godinu dana kako tu stvari stoje jer nije isključeno daljnje ulaganje, doduše, ne u Hrvatskoj, nego u Brčkom u BiH gdje Vindija već dulje planira uložiti u primarnu poljoprivrednu proizvodnju i mesne preradivačke kapacitete na više lokacija, pa bi i odande mogla crpiti dio stočne hrane. Inače, ona je još 2006. investirala 400 milijuna kuna u tvornicu stočne hrane Biodar. Bila je to investicija ne samo za proizvodnju pilića nego i buduću realizaciju planova u proizvodnji purčeg mesa i u stočarskoj proizvodnji, ponajprije za svoje kooperante. Još je jedan jak igrač na domaćem poljoprivrednom tržištu osječko Žito koje u stopu prati vodeći dvojac s 85 tisuća tona godišnje proizvodnje. Svoj je udio u proizvodnji povećalo potkraj 2008. akvizicijom PPK Valpova s tvrtkom M San ulaganja Pipunićeva partnera Stipe Matića, dobivši tako 35 tisuća tona dodatne godišnje proizvodnje.

Pritom ne treba zaboraviti ni tvornicu stočne hrane kao dio IPK Osijek koji je u sastavu Kandit grupe, a koji Pipunić kontrolira kao suvlasnik tvrtke Termes s Josipom Pavićem, nekadašnjim predsjednikom Uprave Kandit grupe. No unatoč svim tim akvizicijama Pipunić će morati pričekati približavanje vodećemu dvojcu iako sam ne pati za liderom pozicijom, nego osvaja polako. A budući da proizvodnja stočne hrane i u toj kompaniji strateški ovisi o stočarskoj proizvodnji, bit će dovoljno pratiti ukupni razvoj Žita da bi se moglo zaključiti kako stvari stoje i u toj vrsti poljoprivredne proizvodnje.

Doduše, Pipunić je donedavno trgovao i stočnom hranom, no strategija se i u tome promijenila. Naime, za razliku od dvojca Drk-Todorić, kojem je razvoj stočarske proizvodnje bio uzrok razvoja proizvodnje stočne hrane, Pipunića su veliki potencijali Žita za proizvodnju stočne hrane ‘natjerali’ u razvoj peradarske djelatnosti, odnosno proizvodnju jaja. On je to i potvrdio rekavši da je zbog jeftine stočne hrane iz njegove proizvodnje ušao u takvu investiciju, pogotovo zbog toga što u cijeni jednog jajeta najviše udjela ima stočna hrana – od 50 do 60 posto. Potrebe za stočnom hranom imaju i na njegovim farmama goveda i svinja, no, koliko od toga ostane za prodaju, teško je procijeniti jer Žito nije odgovorilo na novinarski upit.

U Perutnini Ptuj – Pipu Čakovec u sklopu vlastitih kapaciteta proizvedu 35 tisuća tona krmne smjese. Kao što kažu, upotrebljavaju samo najbolje sirovine koja se kontrolira u domaćim, vanjskim i institucionalnim laboratorijima. – Pod stalnim su strogim nadzorom i bakteriološka svojstva sirovina, udio bjelančevina i alergenska svojstva, a veliku pozornost posvećuju protokolima testiranja sirovina na genetski modificirane organizme. Pri tome smo dosljedni do te mjere da za prijevoz upotrebljavamo samo vozila koja prije nisu prevozila i ne prevoze genetski modificirane sirovine koje bi mogle kontaminirati one namijenjene proizvodnji krmne smjese u Perutnini Ptuj – Pipu Čakovec – kaže direktor Šegović.

Inače, Perutnina Ptuj u Sloveniji također proizvodi stočnu hranu isključivo za sebe, odnosno plasira je u Hrvatsku, BiH i Srbiju isključivo svojim tvrtkama, što je u skladu s poslovnom politikom velikih hrvatskih kompanija. Ipak, među velike ugurao se i jedan koji svojom stočnom hranom ne podmiruje potrebe vlastitog stočarstva. Riječ je o čakovečkoj Tvrnici stočne hrane kojoj je direktor Tomica Belić i koja na godinu proizvede 50 tisuća tona. Riječ je o krmnim smjesama za perad, svinje, goveda te za druge male životinje (kunići, fazani, trčke, činčile, nojevi…). Svoje proizvode plasira putem vlastitih veleprodaja i maloprodajnih predstavništava te razgranate mreže poslovnih partnera koji distribuiraju i prodaju njezine proizvode. Nešto stočne hrane prodaje i u BiH.

Vidljivo je da tim četirima kompanijama strateško opredjeljenje zasad nije zarađivati na stočnoj hrani u inozemstvu, pa prema tomu nisu ni velika konkurencija kompanijama u regiji. Prema HGK-ovim podacima o izvozu, od ukupne proizvodnje u Hrvatskoj samo 2,6 posto odlazi u inozemstvo. No isto tako spomenuti HGK-ov podatak o petpostotnom uvozu pokazuje da ni inozemna konkurencija ovdje za sada nema velike mogućnosti jer je upravo najvećim domaćim proizvođačima stočne hrane cilj doći do jeftinijeg ‘inputa’ za svoju stočarsku proizvodnju. Osamdesetak posto te proizvodnje, kaže Liderov sugovornik koji je želio ostati anoniman, ne izlazi iz kompanije. Taj bi se trend trebao nastaviti.