ZAKON O RADU Šuplje pravo radnika na jednog svog člana u nadzornom odboru

Nadzorni odbori po novome moraju imati radničkog predstavnika. Riječ je o jednom članu, bez obzira na broj ostalih članova odbora, koji ima odgovornost za odluke kao i svi drugi, a nema pravog utjecaja na njih. Moglo bi se dogoditi da zaposlenici pod prijetnjom te odgovornosti jednostavno ne budu željeli ostvariti to pravo.

Zakon o radu u čl. 163. propisao je pravo radnika da u nadzornom odboru trgovačkog društva imaju jednog predstavnika. To je u svakom slučaju autonomno pravo radnika koje im daje Zakon i na koje poslodavac (barem ne legalnim sredstvima) niti može niti smije utjecati. Sâm po sebi članak je jasan, ali kao i obično postoji nekoliko problema, kako za trgovačko društvo tako i za zaposlenike.

Prvi je problem u tome što društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), a to je velika većina svih trgovačkih društava, ne moraju imati (osim ako imaju prosječno više od 200 zaposlenika, što je prilična rijetkost, kao i još nekoliko iznimki propisanih u čl. 434. Zakona o trgovačkim društvima) i u pravilu nemaju nadzorni odbor. To znači da se pravo radnika na člana u nadzornom odboru primjenjuje na relativno malen broj zaposlenika i trgovačkih društava.

Drugi je problem što je uvijek riječ o (samo) jednom predstavniku zaposlenika neovisno o broju članova nadzornog odbora, a taj broj kreće se od minimalno tri člana pa do čak 21. Kriterij je naime visina temeljnog kapitala pa je u slučaju temeljnog kapitala do 12,000,000 kuna maksimalan broj devet članova nadzornog odbora, do 80,000,000 kuna 15 i više od 80,000,000 kuna 21 član.

Slično je i u stranim pravima, primjerice u Austriji maksimum je sedam članova u slučaju temeljnog kapitala do 350,000 eura, maksimalno 20 članova u slučaju temeljnog kapitala većeg od 3,500,000 eura, u njemačkom pravu maksimum je devet članova u slučaju temeljnog kapitala do 1,500,000 eura, a maksimum 21 član u slučaju temeljnog kapitala većeg od 10,000,000 eura. Prava je šteta što naš zakonodavac nije slijedio njemački primjer u kojemu je izričitom propisano da bilo kakvi zakonski maksimumi ne utječu na dodatnog člana ili članove nadzornog odbora iz redova zaposlenih.

Treći je problem što nema (ili barem nema jasne i lako provedive) sankcije za poslodavca koji u dioničkom društvu u svojem statutu ne predviđa takvu odredbu. Naime, zakon je pravno ‘jači’ od statuta, ali lako je zamisliti probleme s poslodavcem koji primjerice imenuje svih pet članova nadzornog odbora i tako ne ostavi prostor za predstavnika zaposlenika. Najbolje i najlakše zakonsko rješenje bilo bi da se lege (dakle po samom zakonu, bez uvjetovanja posebnom odlukom bilo koga u trgovačkom društvu, koja odluka onda samo potvrđuje ili deklarira ono što se već dogodilo) odluka zaposlenika ili radničkog vijeća znači i novog člana nadzornog odbora iz redova zaposlenika.

Četvrti je problem što poslodavac može imati jako mnogo radnika koje je angažirao bez sklapanja ugovora o radu od neke druge pravne osobe, primjerice one koja se bavi posredovanjem u takvim odnosima, što znatno ugrožava ideju uključivanja predstavnika zaposlenika u nadzorni odbor takvoga trgovačkog društva. Naime, moguće je da su oni koji imaju pravo birati manjina, a moguća je čak, i to ne samo teorijski, situacija u kojoj tih zaposlenika nema (odnosno zaposlenici su samo oni iz uprave i članovi njihovih obitelji, a ostali su angažirani na drugi način). Bilo bi dobro da, uz jednostavne načine promjene u slučaju potrebe, budu uključeni i oni koji nemaju ugovor o radu s tim trgovačkim društvom, barem u situacijama u kojima su oni većina radno angažiranih osoba. Naime, sve je više raznih oblika ugovaranja rada, osim onog klasičnog ‘stalnog’ zaposlenja, što je za poslodavce poželjno kao i za mnoge zaposlene, pa ih ne treba tretirati kao radnike ‘drugog reda’.

Peti je problem što predstavnika zaposlenika, ako postoji radničko vijeće, bira radničko vijeće. Prema Zakonu o radu, u trgovačkim društvima s do 75 zaposlenika radničko vijeće čini jedan predstavnik. Ni uz najbolju volju ne može izgledati prihvatljivo da taj jedan čovjek sâm određuje predstavnika zaposlenika u nadzornom odboru, i to bez i jedne jedine odredbe koja bi ga u tome usmjeravala ili ograničavala.

Zaključno, uključivanje zaposlenika sigurno je dobra mjera. Međutim, kao što to često biva, ipak je nedorečena i trebalo bi je doraditi kako bi stvarno osigurala boljšak i zaposlenicima i trgovačkim društvom kao poslodavcu. Ovakvo kako je sada, treba naglasiti da bi taj član nadzornog odbora imao i osobnu odgovornost za donesene odluke iako po definiciji nije predstavnik vlasnika i nije kao stručnjak došao u nadzorni odbor. Moglo bi se dogoditi da zaposlenici pod prijetnjom te odgovornosti jednostavno ne budu željeli ostvariti ovo pravo, a to bi samo po sebi značilo da zakonodavac još jednom ‘nije uspio’.