Između štednje i investicija

Hrvatska može bolje poštujuci prava najugroženijih dijelova društva i potičući dokazane pobjednike, koji su opstali i nakon svih promjena u posljednje dvije godine.

Međutim, ovu krizu moguće – svaka zemlja i svako gospodarstvo – iskoristiti za rješavanje vlastitih, specifičnih izazova jer su građani svjesni da je potrebno mijenjati određene inpute i ponašanja. Za Hrvatsku to znači povećanje svijesti o kompleksnosti gospodarstva i presudnoj važnosti poduzetništva za razvoj. Nužno je iskoristiti ovaj moment kada su svi spremni za promjene, barem na verbalnoj razini. To je idealno vrijeme za pomake prema svjetskom prosjeku.

Jedna od mantri koje možemo čuti jest potreba za štednjom po svaku cijenu. Druga je potreba za investicijama i povećanjem gospodarske aktivnosti. Naravno da su, općenito uzevši, te dvije tvrdnje nacigled suprotne. Ako štedimo, ne investiramo i obratno… Istodobno se žali za vremenima kada je opća potrošnja bila veća. Opet, kako štedjeti i u isto vrijeme trošiti?! Odgovor je kompleksan. Na razini države potrebno je sačuvati razinu investicija i olakšati ulazak stranih partnera, koji nisu špekulativnoga karaktera. Štedjeti treba u sektorima gdje se ne može ostvariti povrat na investiciju ili gdje su troškovi znatno iznad svjetskih normi. Prevelik broj zaposlenika, premala efikasnost ili jednostavno loša konjunktura koja vlada… Potrošnja stanovništva tada će doći kao posljedica većega optimizma i sigurnosti da društvo ide u dobrome smjeru, pa rezerve nije potrebno držati u čarapi.

Nadalje, trebalo bi definirati što zapravo znači oporavak? Ako uzmemo primjer Crobexa, je li oporavak povratak na razinu iz 2007. ili 2008., kada je on bio iznad 3.000 bodova? Jesu li realizacije tvrtki iz 2008., kada je ‘Bog hodao po zemlji’, dobar reper? Ili je to pomak u odnosu na 2009. iako to nisu najbolji rezultati u desetljeću?

Možda je najlakše utvrditi desetogodišnji prosjek i izmjeriti rast u odnosu na njega. Vjerujem da će većina tvrtki i poduzetnika ipak biti zadovoljna rastom u odnosu na prethodnu godinu, ali neće lako zaboraviti rezultate koji su bili postignuti u 2008.

Svaki pomak u odnosu na 2010. puno znači te je korak prema općem oporavku. Isto tako, oporavak članica eurozone, ili rast neke od propulzivijih članica BRIK-a, dobro će utjecati i na naše gospodarstvo, prije ili poslije. Jer, ako ništa drugo, tako se može popraviti turistička bilanca. Ne možemo zanemariti kakva će biti sudbina eura i kako će se promijeniti odnosi unutar EU. Hoće li prevladati utjecaj najvećih? Kako će Europska komisija dodatno nadzirati rezultate pojedinih članica? To su neka od važnijih pitanja za Hrvatsku u sljedećih pet godina.

Pitanje javnoga duga i duga države, opće stope nezaposlenosti, proračunskog deficita, cijene novca i razine tečaja problem je većine gospodarstava i vlada u svijetu. Svaka od njih ima određena očekivanja i moguće alate za pomake nabolje. Kao i ograničenja, koja govor o broju umirovljenika, i mirovinskom i zdravstvenom sustavu u državi, povijesnoj stopi produktivnosti koju nije lako promijeniti u kratkome razdoblju te resursima koji su raspoloživi (zalihe prirodnih dobara). Imati ili nemati zalihe, primjerice plina, u državi nije ista stvar. Ili imati pozitivan natalitet ili negativan. Zadane i povijesno naslijeđene parametre najčešće je mijenjati, posebice u kratkome roku kao što je pet do šest godina.

Ni svjetsko ni hrvatsko gospodarstvo u ovoj godini neće ostvariti spektakularne rezultate, ali neće doživjeti ni katastrofu. Hrvatska može bolje uza sva svoja ograničenja, naslijeđena ili stečena u posljednje vrijeme, učeći od drugih, surađujući s njima te poštujuci prava najugroženijih dijelova društva, potičući dokazane pobjednike u posljednjih nekoliko godina, a to su svi koji su opstali i nakon drastičnih promjena u posljednje dvije godine.