Benedikt XVI

Papa koji je odlučio uvesti red u stoljećima mutne vatikanske financije. Institut za vjerske poslove, kako se službeno zove Vatikanska banka, nema dioničare, ne objavljuje izvješća, vodi ga profesionalni bankar uz pomoć petorice kardinala nadglednika i svoju dobit usmjerava u dobrotvorne svrhe. Odnosno trebao bi, no brojni skandal, među ostalim i najnovija optužba za pranje novca, govore da su mu ‘dobrotvorne svrhe’ najmanja briga. Vatikanska je banka nakupila toliko prljavog rublja da je Papa morao osnovati agenciju za borbu protiv pranja novca.

Katolička crkva posljednjih je mjeseci ušla u tihu revoluciju, prema svojim standardima, dakako, najprije hrabro zakoračivši u priznavanje ‘propusta’ u slučajevima svećeničkog zlostavljanja djece pa onda nejasnim obratom u stajalištu o upotrebi kondoma, da bi očito vrlo burnu, uzbudljivu godinu završila uspostavom vlastite regulatorne financijske agencije. Taj dojam velike ekspeditivnosti i grabljenja prema civilizaciji, doduše, ponešto narušava činjenica da su sve spomenute teme stare, onako od oka, koju tisuću godina. Međutim, kao što se ono kaže, bolje ikad nego nikad. Druga činjenica koja nagrđuje idiličan dojam užurbanosti u Vatikanu golem je pritisak nametnut u vezi sa svim tim temama, nešto što je očito ‘pomoglo’ Svetoj Stolici da dođe do sasvim novih spoznaja o svojoj ulozi u svijetu pedofilije, nezaštićenog seksa i sumnjivih financija. Zadnji dio potonje rečenice zvuči kao slogan novoga filmskog hita. Foršpan bi zvučao nekako ovako: ‘U svijetu pedofilije, pranja novca i seksa bez kondoma jedan čovjek odlučio je reći dosta i suprotstaviti se. Taj je čovjek papa Benedikt XVI.’ Onda bi se prikazalo nekoliko isječaka Pape u raznim situacijama koje ga prikazuju kao odlučnog reformista, iskrižanih s nekoliko isječaka zlih vatikanskih bankara i pedofilskih svećenika okupljenih u tajnu antipapinsku organizaciju kako se došaptavaju i smijulje, a foršpan bi završio najavom filma ‘Benediktov kod(eks)’ u proljeće sljedeće godine u kinu blizu vas.

U šam zalaz još jedne blijede i otužne godine obilježene daljnjim raspadom Zapada čelnstvo Katoličke crkve odlučilo je, ponukano prošlogodišnjim rujanskim skandalom zbog pranja novca, osnovati novo tijelo za borbu protiv te pošasti, i to da bi od međunarodnih regulatora dobilo oprosnicu i svrstalo se na popis zemalja koje poštiju međunarodne norme na tom području. Boli ga, naglašavaju mediji, što Crkva nije uvrštena na popis koji su, među ostalim, sastavile Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj i Financijska radna skupina.

U papinskog dekretu objavljeno je kako će se odsad pa do usuda predviđenog Biblijom Crkva ponašati u skladu s dogovorenim međunarodnim pravilima o sprečavanju pranja novca. Novo tijelo zvati će se Agencija za financijske informacije i bit će pod budnim okom kardinala Attilija Nicore, svojevrsnog CFO-a najdugovječnije kompanije u povijesti. Kao što je rečeno, nije da ju je grizla savjest, nego je sud u Rimu, koliko uopće zemaljski sud može biti nadležan za Božje financije, pokrenuo istragu protiv Ettorea Gottija Tedeschija, predsjednika, i Paola Ciprianija, generalnog direktora Vatikanske banke, zbog sumnji u kršenje zakona protiv pranja novca. Paradoxalno, prvi je imenovan upravo prošle godine kako bi uveo više reda u mutno poslovanje banke i predaje financijsku etiku. Svjetovnim cinicima dvojac je objasnio da je riječ o najobičnijem nesporazumu između Vatikanske banke i Credito Artigiana zbog jedne financijske transakcije. Neuvjeran, sud je odlučio zaplijeniti 23 milijuna eura isplaćenih iz Vatikanske banke neimenovanim korisnicima i sljedećeg mjeseca odbio zahtjev za odmrzavanje tih milijunica. Međutim, nije problem samo ta transakcija. Od pokretanja istrage neimenovani su izvori medijima otkrili da je istraga u međuvremenu uz potporu Talijanske središnje banke proširena na još dva povlačenja sredstava Vatikanske banke ukupno vrijednih 900 tisuća eura s računa u bankama Intesa Sanpaolu i UniCreditu. Dignuta prašina tako je rezultirala promjenom stajališta Svete Stolice o transparentnosti, odnosno njezinu manjku, poslovanja njezine banke čija su sredstva procijenjena na pet milijardi eura jer ne postoje javna izvješća o poslovanju banke. Uz obavljanje financijskih poslova za Vatikan banka služi u dobrotvorne svrhe, ali i kao porezno utočište raznim nepoznatim vlasnicima privatnih računa. Da bi zadovoljio međunarodne standarde, osim osnutka posebne agencije za nadzor financijskog poslovanja Vatikan je donio i nove propise, odnosno uključio u svoje zakonodavstvo pravila za borbu protiv pranja novca.

Ovo nije prva takva kontroverzija jedne od najamozatajnijih banaka na svijetu. Nečuvni događaji prizvali su u sjećanje neke druge, davne skandale. Recimo, njezinu umiješanost u kolaps tada najveće privatne talijanske Banco Ambrosiana tijekom 80-ih, čiji je glavni dioničar bila upravo Vatikanska banka. Paul Marcinkus, šef Vatikanske banke od 1971. do 1989., optužen je za sudioništvo u propasti banke teškoj 3,5 milijardi dolara, a banci se imputiralo pranje novca mafiji i masonske loži Propagandi Due pod vodstvom neofašista Licija Gellija. Marcinkus nikad nije izasao pred sud zahvaljujući imunitetu koji je imao kao zaposlenik Vatikana, stoga je svoju mirovinu dočekao okupan suncem američke države Arizone. Izravnu odgovornost Vatikanska je banka odbacila, ali odlučila je prihvatiti moralnu te slijedom toga isplatiti 240 milijuna dolara vjerovnicima propale banke Credito Ambrosiano. Afera i danas golica umove mnogih ljubitelja triler-priča i teorija zavjere jer je 2006. ponovo otvorena istraga o ubojstvu Roberta Calvija, direktora nesretno banke, prozvanog Božjim bankarom. Cijela je priča sjajan predložak za filmski scenarij iz holivudskih mokrih snova. Calvi, inače Marcinkusov bliski prijatelj, u banku je došao 1967., četiri godine poslije postao je generalni direktor, a još četiri godine poslije njezin predsjednik. Ambiciozni Calvi proširio je utjecaj banke otvaranjem ‘off-shore’ računa, uzimanjem udjela u Banca Cattolica del Veneto, financiranjem Corriera Della Sere, najutjecajnijih novina u Italiji, no i političkih stranaka, kako u domovini tako i u dalekoj Nikaragvi gdje je usred građanskog rata financirao diktatora Somozu i njegove protivnike sandiniste. Bilo je glasina i o financiranju poljskog sindikata Solidarnosti, pokreta pod čijim je okriljem srušen komunistički režim u toj zemlji.

Tako rasprostranjena mreža nije promaknula državnim institucijama, no splet okolnosti u prvi je mah sačuvao Calvija od sudskog progona. Sudac Alessandrini, zadužen za istragu, ubijen je u atentatu ljevičarske organizacije, a zaposlenik Središnje banke zadužen za inspekciju poslovanja banke završio je u zatvoru iz kojeg je poslije pušten. U raciji prostorija Propagande Due 1981. pronađeni su dodatni inkriminirajući materijali protiv Calvija koji zbog toga nakratko završava u zatvoru.

Skandal s 23 milijuna eura prethodio je onaj s prijevarom i pranjem novca, u što su navodno bili uključeni svećenik i mafija. U tom je slučaju uhićeno šestero ljudi povezanih s ocem Orazijom Bonaccorsijem koji je upotrebljavao račun uime Vatikanske banke kako bi svom stvarnom ocu pomogao oprati 250 tisuća eura dobivenih iz fondova Europske unije za nepostojeći uzgoj riba. Novac je kroz račun prošao kao dobrotvorna donacija i vratio se na Siciliju gdje ga je dignuo ujak već osuđen zbog povezanosti s mafijom.

Tu je i sljedeći skandal, iz prošlog desetljeća, u kojem je jedan od aktera opet Vatikanska banka. Kao i u prijašnjem slučaju ima mrtvih kao na groblju, politike, korupcije, intrigе, možda i kakav seks… Blockbuster. One ratne 1993. ni s druge strane Jadranu nije bilo dosadno. U vrlo kratkom razmaku dva su čovjeka povezana izravno s Enimontom umrla pod sumnjivim okolnostima. Najprije se, navodno, u čelju plastičnom vrećicom ugušio Gabriele Caglari, bivši šef talijanskog energetskog diva Enija, tvrtke koja je sudjelovala u stvaranju Enimonta, proizvođača gnojiva, a onda si je nekoliko dana poslije mozak prosuo Raul Gardini, šef Ferruzzi-Montedisona, prehrambenog konglomerata, druge najveće privatne kompanije u Italiji u to vrijeme, vlasnika Enimontova drugog dijela. Tu su još dvije smrti povezane s jednim od najvećih skandalova zbog političke korupcije u Italiji. Dvije godine prije Franco Piga, visoki Vladin dužnosnik umiješan u sumnjivu prodaju Enimonta državi, umro je od srčanog udara, a posljednja je osoba s važnim saznanjima o strelovitu usponu i još strelovitijem padu Enimonta, kompanije za koju se sumnja da je raznim zainteresiranim stranama, većinom iz politike, osigurala ukupno 280 milijuna dolara mita i provizija, Sergio Castellari, odgovoran za kompanije u državnom vlasništvu, nađen mrtav u polju ispred Rima. Smrt je najprije proglašena samoubojstvom, no policija se poslije predomisila i počela istraživati ubojstvo. U pitanju je, Hrvati to dobro znaju, bio politički reket i izvlačenje love iz kompanija. Doprinos Vatikanske banke? Njezini su računi i financijske transakcije kojima se mito isplaćivalo političarima. Zahvaljujući talentu za pjevanje zaposlenike banke duga je ruka pravde samo nježno pomilovala po glavi, pljusnula po prstima i rekla: ‘No, no!’

Novo desetljeće, nov skandal, s time da ovaj put Papa sa smislom za marketing i vrijeme odlučuje štetu ublažiti trajnim ustupcima dosadnim svjetovnjacima. Banka je osnovana 1887. i nosi službeni naziv koji potpuno skriva njezinu svrhu stvarajući tako dojam duhovne institucije posvećene promicanju boljeg shvaćanja vjere, a ne mutnim financijama u ionako mutnoj djelatnosti. Vatikanska banka, međutim, izdvojena od većine barem osnovnih mehanizama kontrole, suvereno konkurira za prvo mjesto financijskih institucija sumnjive prakse. Institut za vjerske poslove, kako se službeno zove, nema dioničare, ne objavljuje izvješća, vodi ga profesionalni bankar uz pomoć petorice kardinala nadglednika i svoju dobit usmjerava u dobrotvorne svrhe. Ipak, pojam dobrotvornog široko je postavljen, pa tako katkad svoju dobit usmjerava u svrhe dobrotvorne za samo neke ljude.

Napredak je u svakom slučaju ostvaren: u posljednjem skandalu, koliko se zasad zna, nema mrtvih, riječ je samo o nesporazumu između dvije banke. Usprijez nizu detaljnih izvještaja još se ne može utvrditi u čemu je točno problem s 23 milijuna koje su vlasti zamrznule. Zna se samo da je riječ o nedovoljno detaljno objašnjenoj transakciji, no sasvim je jasno da vlasti ne bi dignule toliku buku da je u pitanju običan, mali nesporazum.

U banci su ustvrdili da se jedan od spornih iznosa odnosi na pokušaj kupnje njemačkih obveznica u vrijednosti od 20 milijuna eura. Prozvani Gotti Tedeschi izjavio je da se ‘proceduralna pogreška’ iskorištava za ‘napad na banku, njezina predsjednika, ali i cijeli Vatikan’, što su neki protumačili kao ponavljanje teze skandalima izmučenog premijera Silvija Berlusconija koji je prije ustvrdio da su istrage (nekoliko ih je pokrenuto u posljednje vrijeme) samo izlika za potkopavanje Vlade. Drugo ponuđeno objašnjenje neimenovanog izvora kaže kako je zaista riječ o proceduralnoj pogrešci, ali namjerno napravljenoj da se testira odlučnost Središnje banke u borbi protiv pranja novca.

Najnoviji Papin potez pak sugerira volju da se s višestoljetnom, zapravo tisućljetnom, praksom mutnih crkvenih financija barem donekle prekine. Odlazak Angela Caloije s mjesta šefa banke i lanjsko postavljanje Gottija Tedeschi može se shvatiti kao znak želje za uvođenjem reda i transparentnim poslovanjem Crkve. Međutim, on je u početku prošao vatreno krštenje, zato je pitanje hoće li se dugo zadržati na tome mjestu, pogotovo ako istraga pokaže da je odgovoran za pranje novca. Poticaj promjenama vjerojatno je bila i okružnica Središnje banke početkom lanjskog rujna u kojoj se komercijalne banke u Italiji upozoravaju na posebnu budnost u transakcijama s Vatikanskom bankom, što su neki protumačili kao zahtjev da se s tom bankom ne posluje. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, idućih devet godina trebalo bi biti mirno za Vatikansku banku.

Odluka o imenovanju predanog katolika i bankara Tedeschi na čelo Vatikanske banke protumačena je kao namjera Benedikta XVI. da počisti nered u toj zakučastoj instituciji, ali ubrzo se i sâm Tedeschi našao pod istragom.