20 milijardi kuna deficit izgledno je u državnom proračunu

Neće biti veći od jedan i pol posto, to je najprije procjena koja se može dati u izbornoj godini jer ni nedavno nije bilo većih reformskih zahvata i ne vidim dovoljne poticaje za kreditnu aktivnost koji bi mogli pobuditi potrošnju i investicije. Na dinamiku oporavka jako će dugo utjecati nesigurnost glede fiskalne konsolidacije, skuplji energenti, razna administrativna poskupljenja te trajno promijenjene potrošačke navike.

Što će biti s javnim dugom i deficitom proračuna? S krajem ove godine javni će dug premašiti 60 posto BDP-a i najveći je rizik u tome da već 2013. premaši 80 posto. Takva dinamika zabrinjava zato što nam je pozicija refinanciranja kratkoročnog vanjskog duga i dalje na razini trećine BDP-a. Ako investitori, štoviše, ne budu vidjeli dovoljno kolaterala u ekonomskom rastu, gledat će nas sumnjičavije u odnosu na neke druge, usporedive zemlje.

Naša najveća ranjivost ostaje, to je golem javni sektor koji je od 2004. do 2010. narastao 50 posto. Proračun je u 2004. bio 95 milijardi kuna, a 120 je milijardi posljednje tri godine. Porezni je kapacitet bio 110-ak milijardi kuna, a nakon krize pao je na 105 milijardi kuna. Deficit će se ići prema 20 milijardi. Sljedeće će nam godine trebati tri-četiri milijarde eura koje su se možda mogle nabaviti ove godine. Iduće godine investitori će biti mnogo oprezniji, uostalom, svi se sad orijentiraju na Aziju i zemlje BRIK-a.

Zanimljivo je da svijet ove godine u prosjeku raste, i to stopama kojima je rastao prije financijskih potresa iako su gotovo sve razvijene zemlje i dalje u krizi. Planet je izazao iz krize i dalje ima regionalnih, pa tako i u Hrvatskoj.

Treba li u pokretanju novog ciklusa početi od države, koja najprije treba počistiti javni sektor, ili od poduzeća, koja bi se trebala pobrinuti za nove projekte koje bankari još čekaju? Dva su sektora ključna. Prvi je javni sektor koji je u potpunom neredu, zbog čega ljudi oklijevaju i s investicijama i s potrošnjom. Imate tristotinjak tisuća ljudi u javnom sektoru koji znaju da im plaća koju imaju nije održiva.

Nisam sigurna da oni to istinski shvaćaju. Rekao bih da su toga ipak svjesni, to se vidi po tome što oklijevaju s potrošnjom i investicijama. Drugi je problem vezan uz građevinarstvo. Kad izbacite građevinarstvo iz BDP-a, jesmo li mi zapravo i dalje u krizi? Vjerojatno nismo. Građevinarstvo i dalje pada po dvoznamenakostoj stopi, to je dodatna domaća kriza koju je izazvao nered u javnoj upravi.

Razvijali smo se na potrošnim, građevinskim i javno-investicijskim balonima koji su se ispuhali. Što sada? Državna potrošnja i deficit svakako se moraju riješiti. Od 1995. zacrtane su neke reforme koje su počele pa stale. Još ima mnogo utjecaja države koja drži onakvu strukturu privrede kakva je bila posljednjih 20 godina. Mi zapravo nismo tržišna privreda jer većinu toga određuje država. Umjesto davanja subvencija u nešto što donosi gubitke, financiranjem HBDR-a, izvoznika ili inovacija moglo se pomoći onima koji rastu. Država ne može pomagati svima jer onda nema prioriteta ni novca za sve.

Fokusom na samo nekoliko stvari mogu se napraviti veliki pomaci, primjerice nastavkom mirovinske reforme, finijim prilagođavanjem prava na socijalne transfere te reformama tržišta rada. Kratkoročno pak zabrinjava priljev novih umirovljenika koji su nabriznu po starom zakonu pobjegli s tržišta rada. To će se sljedeće godine sigurno vidjeti i u proračunu, deficit će biti do sedam posto.

Ljudima treba objasniti prednosti tih reformi. Najbolja javna kampanja bila je upravo za mirovinsku reformu s kojom se stalo 2005. Svaka reforma najprije ima povećanje troškova u sustavu, otpuštanje, smanjivanje pogodnosti, onda dolazi tranzicijski trošak i na kraju korist za cijeli sustav. Uvijek, u svakoj reformi, stano- nemo na pola puta, kad je tranziciji trošak najveći, kad smo ‘razbucali’ stari sustav, a novi nemamo. Ljudi su već umorni od reformi jer cijelo vrijeme o njima govorimo, a napravimo ih dopola.

Vjerojatno zato što bi dovršetak reformi značio gubitak proračunskog novca. To u izbornoj godini nitko neće napraviti. Kad je uveden drugi stup, svi su međunarodni investitori knjižili taj trošak izvan deficita, to je bilo otprilike dva posto BDP-a. Svima je bilo jasno da se deficit koji se napravi u sadašnjosti, u budućnosti, kad ti ljudi odu u mirovinu, smanji. To je bilo samo seljenje novca iz sadašnjosti u budućnost. U tom kontekstu to ne treba smatrati deficitom, to je samo pitanje svih tranzicijalnih reformi u Hrvatskoj koje su stale. Mi smo iskusili najgore od tranzicije i onda smo prestali reformirati gospodarstvo.

Srušili smo i Zakon o tržištu rada iako je u odnosu na druga tržišna gospodarstva zapravo vrlo benignan. Kod nas nema govora čak ni o danskome modelu, reformi tržišta rada koju je provela danska lijeva socijaldemokracija i koja podrazumijeva fleksibilan radni odnos, velike naknade za zaposlene i aktivnu politiku zapošljavanja. O. K., neka agregatna količina radničkih prava ostane ista, ali neke stvari u radnim odnosima moramo promijeniti da bi nam zemlja postala konkurentnija.

Uz to imamo nedovoljno obrazovanu i nefleksibilnu radnu snagu. Da, ali imamo i veoma monopoliziranu ekonomiju. Gospodarstvo nam je skupo ne zato što je rad skup, nego zato što u važnim sektorima ekonomije imate takvu strukturu da jedna interesna skupina ima goleme marže, što onda daje alibi sindikatima da se bore protiv fleksibilizacije.

Problem je nefleksibilnost i naša komocija. Dosta smo rascjepkani u samoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj tržište kao pojam ne postoji, ima mnogo malih tržišta plus tržište grada Zagreba. Ostalo su regionalne nakupine tržišta koje opet monopoliziraju regionalni poslodavci i trgovački lanci. Možda i zato što je i decentralizacija jedna od reformi koja je stala?

U biti, decentralizacije u Hrvatskoj nije bilo. Ključna je ideja bila da se spuste proračunski prihodi i rashodi na lokalnu razinu kako bi se lokalne jedinice mogle samostalno financirati, a mi smo ostali na formalnoj razini. Danas su čak i vrtići i škole prilično vezani uz Ministarstvo, da ne govorimo o zdravstvenom sustavu i nizu drugih djelatnosti.

Prije decentralizacije na razinama gradova i općina trebalo bi se vidjeti koga se dovoljno financira, a koga ne. Porez na dohodak 2008. zamijenili su s porezom na dobitak koji se dijeli između države i lokalnih jedinica. To ima i svoju ekonomsku posljedicu. Dok su se financirale porezom na dobit, lokalnim je jedinicama bilo najvažnije da poduzeća budu efikasna i profitabilna. S porezom na dohodak važno im je samo da ima što više zaposlenih, neovisno o tome koliko to nije racionalno.

Prema Programu gospodarskog oporavka teritorijalni preustroj i smanjenje udjela rashoda države u BDP-u od samo tri postotna boda predviđeni su u ekstradugom roku, do 2020. Hoćemo li preživjeti do tada? Fiskalna konsolidacija nije ambiciozna, Hrvatska je u tom smislu među najmanje ambicioznim ekonomijama u Istočnoj Europi bar u srednjem roku, što će sigurno imati negativne posljedice na konkurentnost zemlje. Pitanje je može li uopće privatni sektor ikako pomoći rastu BDP-a kad je uloga države u gospodarstvu tako velika.