Reforme su stale, a gospodarstvo stagnira

Kraju korist za cijeli sustav. Uvijek, u svakoj reformi, stanemo na pola puta, kad je tranzicijski trošak najveći, kad smo ‘razbucali’ stari sustav, a novi nemamo. Ljudi su već umorni od reformi jer cijelo vrijeme o njima govorimo, a napravimo ih dopola.

• Vjerojatno zato što bi dovršetak reformi značio gubitak proračunskog novca. To u izbornoj godini niko neće napraviti.

Tica: – Kad je uveden drugi stup, svi su međunarodni investitori knjižili taj trošak izvan deficita, to je bilo otprilike dva posto BDP-a. Svima je bilo jasno da se deficit koji se napravi u sadašnjosti, u budućnosti, kad ti ljudi odu u mirovinu, smanji. To je bilo samo seljenje novca iz sadašnjosti u budućnost. U tom kontekstu to ne treba smatrati deficitom, to je samo pitanje svih tranzicijalnih reformi u Hrvatskoj koje su stale. Mi smo iskusili najgore od tranzicije i onda smo prestali reformirati gospodarstvo.

Stojić: – Srušili smo i Zakon o tržištu rada iako je u odnosu na druga tržišna gospodarstva zapravo vrlo benignan.

Tica: – Kod nas nema govora čak ni o danskome modelu, reformi tržišta rada koju je provela danska lijeva socijaldemokracija i koja podrazumijeva fleksibilan radni odnos, velike naknade za zaposlene i aktivnu politiku zapošljavanja. O. K., neka agregatna količina radničkih prava ostane ista, ali neke stvari u radnim odnosima moramo promijeniti da bi nam zemlja postala konkurentnija.

• Uz to imamo nedovoljno obrazovanu i nefleksibilnu radnu snagu.

Tica: – Da, ali imamo i veoma monopoliziranu ekonomiju. Gospodarstvo nam je skupo ne zato što je rad skup, nego zato što u važnim sektorima ekonomije imate takvu strukturu da jedna interesna skupina ima goleme marže, što onda daje alibi sindikatima da se bore protiv fleksibilizacije.

Babić: – Problem je nefleksibilnost i naša komocija. Dosta smo rascjepkani u samoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj tržište kao pojam ne postoji, ima mnogo malih tržišta plus tržište grada Zagreba. Ostalo su regionalne nakupine tržišta koje opet monopoliziraju regionalni poslodavci i trgovački lanci.

• Možda i zato što je i decentralizacija jedna od reformi koja je stala?

Tica: – U biti, decentralizacije u Hrvatskoj nije bilo. Ključna je ideja bila da se spuste proračunski prihodi i rashodi na lokalnu razinu kako bi se lokalne jedinice mogle samostalno financirati, a mi smo ostali na formalnoj razini. Danas su čak i vrtići i škole prilično vezani uz Ministarstvo, da ne govorimo o zdravstvenom sustavu i nizu drugih djelatnosti.

Stojić: – Prije decentralizacije na razinama gradova i općina trebalo bi se vidjeti koga se dovoljno financira, a koga ne.

Babić: – Porez na dohodak 2008. zamijenili su s porezom na dobitak koji se dijeli između države i lokalnih jedinica. To ima i svoju ekonomsku posljedicu. Dok su se financirale porezom na dobit, lokalnim je jedinicama bilo najvažnije da poduzeća budu efikasna i profitabilna. S porezom na dohodak važno im je samo da ima što više zaposlenih, neovisno o tome koliko to nije racionalno.

• Prema Programu gospodarskog oporavka teritorijalni preustroj i smanjenje udjela rashoda države u BDP-u od samo tri postotna boda predviđeni su u ekstradugom roku, do 2020. Hoćemo li preživjeti do tada?

Stojić: – Fiskalna konsolidacija nije ambiciozna, Hrvatska je u tom smislu među najmanje ambicioznim ekonomijama u Istočnoj Europi bar u srednjem roku, što će sigurno imati negativne posljedice na konkurentnost zemlje. Pitanje je može li uopće privatni sektor ikako pomoći rastu BDP-a kad je uloga države u gospodarstvu tako velika.