VASI ULOZI U GLAVNOJ ULOZI

Na Konvenciji stranaka (COP) 2006. u Nairobiju taj je zahtjev prihvaćen jer je u obzir uzet argument da je Hrvatska u specifičnoj situaciji s obzirom na to da je do 1991. u sklopu jedinstvenog energetskog tržišta 22 posto potreba za električnom energijom podmirivala iz energetskih izvora u drugim republikama bivše Jugoslavije na temelju specifičnih ugovora o ulaganju i isporuci električne energije te zakupom snaga u termoelektranama.

Pitanje uključenja energetskih pogona izvan Hrvatske, termoelektrane u Srbiji i BiH, vjerojatno regulira politika. Tehnički gledano, njihova bi se emisija bilancirala u korist Hrvatske ako bi Hrvatska raspolagala proizvodnim udjelima u tim elektranama – objašnjava Krešimir Štih, voditelj Odjela za energetiku i elektroindustriju Sektora za industriju HGK.

Drugim riječima, korisnici energije proizvedene u tim elektranama načelno raspolažu jednakoj udjelima energije i emisija štetnih plinova uz uvjet da su ugovorno vezani i uz dobavu goriva, odnosno ugljen, jer kvaliteta ugljena određuje visinu emisije. Pritom svakako ne treba zanemariti ni to, naglašava Štih, da Hrvatska u vlasništvu ima i pola kapaciteta Nuklearne elektrane Krško čijom se energijom koristi na temelju ugovora, a ta se elektrana ne ubraja u energetske izvore koji proizvode štetne plinove.

Iako je zahtjev prihvaćen i Hrvatska je sebi na temeljnju godinu dodala još 3,5 milijuna tona stakleničkih plinova, problem nastaje potkraj prošle godine. Neposredno prije klimatske konferencije u Kopenhagu odluka koju je prihvatio COP nije prihvaćena u sklopu Kyotskog sporazuma iako su COP-ove odluke u praksi do sada bile pravno obvezujuće za Kyoto.

Nakon što je tih 3,5 milijuna tona odbijeno u sklopu temeljne godine i utvrđeno je da Hrvatska ne poštuje Kyotski protokol, Hrvatska je podnijela žalbu UN-ovoj Konvenciji za klimu koja je prošle godine odbijena u Kopenhagenu. Ove se godine razmatrala i na klimatskoj konferenciji u Cancúnu, ali nije prihvaćena, zato će se ponoviti na sljedećoj konferenciji u Južnoafričkoj Republici.

U tijeku su pregovori između Hrvatske i Europske komisije radi rješavanja potrebnih emisija za ispunjenje obveza prema Kyotskom protokolu kako bi se to pitanje riješilo bilateralno – ističu u MZOPU-u i dodaju da je Europska komisija izrazila spremnost da u okviru svojih mogućnosti pomogne Hrvatskoj kao svojoj budućoj članici ostane ili joj obveza podmirenja emisija koje je namjeravala riješiti dodatnim emisijama.

Hrvatski zahtjevi da se umjesto odabira druge referentne godine povisi kvota emisije stakleničkih plinova u odnosu na temeljnu godinu podijelila je stručnu javnost. I dok se svi slažu da su osnove za takav zahtjev potpuno legitimne, primjedbi ipak ima.

Zahtjev nije potpuno neosnovan, ali problem je u načinu na koji to Vlada pokušava izboriti. Umjesto da se trudi smanjiti obveze u sklopu Kyota, morala bi se posvetiti štednji energije i smanjenju emisije te tako jačati svoj međunarodni ugled u zaštiti okoliša – mišljenje je Tonija Vidana, voditelja energetskog projekta Zelene akcije.

Mirela Holy, SDP-ova potpredsjednica saborskog Odbora zaštiti okoliša, također se slaže da je zahtjev legitiman, no kaže da Protokol iz Kyota nije pošten i naglašava kompleksnost situacije. Znam da su nevladine udruge negativno reagirale na hrvatsko pregovaračko stajalište zbog toga što se Hrvatska našla među ‘zlim’ državama onečišćivačima koje opstruiraju Kyotski protokol poput SAD-a i Kanade. Međutim, situacija nije baš tako jednostavna, zato je ne bih optuživala hrvatsko pregovaračko stajalište kao onečišćivačko. Protokol je postavljen nepravedno.

Bio Protokol pravedan ili ne, posljedica je nepoštovanja obveza i nemogućnost uporabe njegovih triju fleksibilnih mehanizama: zajedničke provedbe, čistog razvoja i međunarodnog trgovanja emisijama.

Ako je smanjenje teško ili preskupo u zadane rokove provesti kod kuće, država uporabom mehanizama Protokola iz Kyota može smanjiti istu količinu emisija u nekoj drugoj državi. Tako se ispunjava uvjet smanjenja emisije na globalnoj razini, a smanjenje je provedeno ondje gdje je to najefikasnije – objašnjava Robert Pašičko, stručnjak za razvoj projekata u Programu UN-a u Hrvatskoj.

Međutim, smatra da takav razvoj događaja ima i pozitivnu stranu jer nudi priliku da se kod kuće smanje emisije, pogotovo na mjestima gdje je to najefikasnije. Da bi se takva prilika iskoristila, Pašičko kaže da treba uložiti znatno više napora, utvrditi potencijalne projekte i u skladu s time financirati smanjenje emisije. Neki su od tih projekata npr. štednja energije u zgradarstvu, instaliranje solarnih kolektora ili uporaba biomase.

Holy pak vjeruje da neće biti pomaka u klimatskim promjenama sve dok se ne odobri besplatan transfer čistih tehnologija. Možda bi tada napredak bio vidljiviji jer trenutačno je minoran. Potvrđuju to i podaci MZOPU-a iz kojih je vidljivo da je Hrvatska neznatno smanjila emisiju stakleničkih plinova u 2008. (posljednja godina za koju postoje službeni podaci), i to na 31,1 milijun tona, što je samo 0,9 posto manje u odnosu na temelj 1990. Ne ohrabruju ni HGK-ovi podaci koji govore da je ukupna energetska intenzivnost (mjera energetske proizvodnje i BDP-a) 2008. u odnosu na 1990. smanjena za nešto više od 20 posto, a ovisnost o uvozu energije narasla je s 35 posto 1990. na otprilike 54 posto 2008. te i dalje raste.

Kad je pak riječ o industrijskoj proizvodnji, teško je statistički uspoređivati 90-e i današnjicu. No već je 1990. ta proizvodnja bila na silaznoj putanji bez obzira na tadašnju političku situaciju koja ju je u sljedećim godinama dodatno potisnula.

Početak nije obećavao, kao ni današnja situacija, ako neki stručnjaci u gospodarskoj krizi vide mogućnost lakšeg ispunjenja obveza preuzetih iz Kyota. Pašičko tako smatra da je zbog ekonomske krize koja je ugrozila industrijski sektor u Hrvatskoj moguće da kraj 2012. dočekamo s dopuštenom emisijom stakleničkih plinova, odnosno da ispunimo preuzete obveze bez potrebe za dodatnom emisijom.

Ne odobre li nam dodatnih 3,5 milijuna tona stakleničkih plinova, nećemo ispuniti uvjete iz Kyota i morat ćemo, ovisno o prekoračenju, plaćati između 50 i 100 milijuna eura na godinu – misli pak Holy.

Bio Kyotski protokol pravedan ili ne, zasad se ipak čini da je Hrvatska čak s oslabljenim i nedovoljnim industrijskim kapacitetima bliže plaćanju te ‘svotice’ od 50 do 100 milijuna eura nego ispunjenju obveza iz Protokola.