Biljka Cucumis sativus, tj. krastavac, iz porodice Cucurbitaceae, tipična je za hladna podneblja. O njenu podrijetlu postoje različite teorije. Prema jednima potječe iz Afrike dok druga teorija tvrdi da svoje korijene vuče s himalajskih područja, odakle se najprije proširila Indijom, te potom Egiptom i nakraju Europom. Povezuje se s omiljenim namirnicama antiknog Ura, a dio Gilgameša posvećen je opisima ljudi koji jedu krastavce.
Liječnici su ga još u 16. stoljeću preporučivali kao sredstvo koje kožu čini ljepom, a posebno se to odnosilo na njegov sok i sjemenke. Krastavac je doista odličan za omešavanje kože i vraćanje njene elastičnosti: sok se na kožu preporučuje najprije i nakon izlaganja sunčevim zrakama, dok je njegova pulpa vrlo blagotvorna za probleme sa suhom kožom.
Dio biljke koji se konzumira je zeleni plod, cilindričnog oblika, a pulpa mu je svijetlozelena s bijelim sjemenkama. Zbog velike količine vode koju sadrži (97 posto), kao i zbog toga što u njemu nema šećera, krastavac je niskokalorična namirnica pa se često koristi u dijetama za mršavljenje, a mogu ga konzumirati i dijabetičari. Gotovo bez ikakvih vitamina (sadrži tek manje količine natrija, kalija i vitamina K) krastavac je osvježavajuća i depurativna hrana te ujedno i prirodni diuretik pa je od velike pomoći u radu bubrega.
