Kada danas otvorite novine, uključite radio ili TV, na web-stranici pročitate bilo što o hrvatskoj brodogradnji, naići ćete na vijesti većinom vezane uz probleme. Krajnje je vrijeme da se pripremi program koji će se temeljiti na dugoročnoj strategiji.
Brodogradnja se uvijek ističe kao jedna od važnijih grana hrvatske industrije s aspekta vanjskotrgovinske razmjene s 1,2 milijarde eura prihoda. Prema posljednjim podacima, Hrvatska zauzima 14. mjesto na globalnoj ljestvici proizvodnje velikih brodova i treća je europska brodograđevna sila. Nerijetko su standardni brodovi sagrađeni u Hrvatskoj istaknuti kao brodovi godine (14 nagrada ‘Ship of the Year’ od 1987.), no unatoč brojnim nagradama izostaje prodaja velikog broja takvih brodova na svjetskom tržištu. Hrvatska brodogradilišta grade one brodove koje nisu u potpunosti mogla ugovoriti azijska brodogradilišta zbog velikog rasta potražnje. Osim toga pet najvećih brodogradilišta ima gubitak od 136 milijuna eura.
Zašto gubici? Hrvatska brodogradnja natječe se s poslovnim modelima utemeljenim na ekonomiji razmjera (sirovine, energija, kritična količina stručnih radnika…), a u današnjem obliku ne može opstati na globalnom tržištu. U troškovima gradnje svakog broda brodogradilište sudjeluje samo sa šestinom ukupnih troškova, a preostali se dio odnose na materijal, usluge i komponente kupljene od drugih. Težište svjetske brodogradnje pomaknuto je iz Europe prema Dalekom istoku. Razlog leži u ekonomskoj činjenici koja je ista kao u hrvatskoj brodogradnji te u činjenici da ona znatno utječe na okoliš, što nije u skladu s visokim europskim standardima. Europske države nekad jake brodogradnje uglavnom su prenamijenile prostor bivših brodogradilišta. Najbolji primjer takve transformacije jest Glasgow, gdje su danas na prostoru nekadašnjih brodogradilišta različiti moderni poslovni, turistički i stambeni objekti. No neke su se zemlje uspjele fokusirati na tehnološki zahtjevniju i sofisticiraniju proizvodnju brodova u nišnim segmentima. Dobar primjer za to nama je blizak Monfalcone u Italiji.
Sadašnji plan RH restrukturiranja temelji se na brzoj privatizaciji. No EU ne zahtijeva brzu privatizaciju hrvatske brodogradnje. EU traži program restrukturiranja u kojem će Hrvatska prestat s proračunskom potporom i subvencijama neekonomičnoj proizvodnji. To ne znači da se sve mora brzo prodati ili da država ne smije pomoći brodogradnji. Ona može ostati u državnom vlasništvu i može dobiti potporu za restrukturiranje, ali to se mora raditi prema kriterijima koji su dopušteni u EU, a to su horizontalne mjere usmjerene u otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju radne snage i razvoj novih tehnologija.
