Denacionalizacija

Upravni sud presudio je da bivši vlasnici imaju pravo na zemljište na Biloševcu u Makarskoj. No to zemljište u svoj temeljni kapital upisalo je poduzeće Hoteli Makarska pa ga prodalo. Sve to pod patronatom Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je i sada većinski vlasnik Hotela Makarska.

U objavu vijesti kako je Upravni sud početkom studenog presudio da bivši vlasnici imaju pravo na povrat zemljišta u naravi na elitnoj lokaciji na području Biloševac u Makarskoj, koje je bilo uneseno u temeljni kapital tamošnjega trgovačkog društva Hoteli Makarska d.d., pojavili su se i razni komentari učinaka te sudsko presude. Jedni smatraju da Upravni sud nema što odlučivati o zemljištu, drugi da će štetu morati nadoknaditi (ako do toga dođe) jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Makarska, treći…

O čemu je, zapravo, riječ? Davnih godina, u vrijeme opće nacionalizacije potkraj 1958. godine, nacionalizirana su i ta zemljišta. S vremenom su se posjedi oduzimali i predavali na upravljanje hotelskom poduzeću. S novom državom koja je proklamirala zaštitu vlasništva i ispravljanje starih nepravdi sve se promijenilo.

Donošenjem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine bivši vlasnici počeli su podnositi zahtjeve za povrat s tvrdnjom da to zemljište nije privedeno svrsi, da na njemu nije sagrađen nikakav hotel ili bilo što slično.

U makarskom slučaju sve je to išlo još i sporije nego inače jer je stvar usložena i tako što je prije društveno poduzeće Hoteli Makarska unijelo ta zemljišta u svoj temeljni kapital, ali ne odmah u pretvorbi, nego nekoliko godina poslije, tek 1999. godine. Nakon toga ta su zemljišta ubrzo prodana trećim osobama, pri čemu su u zemljišniku postojali evidentirani zahtjevi bivših vlasnika koji su osporavali i pravo na unos u temeljni kapital i pravo na prodaju. Pritom je interesantno da je do unosa u temeljni kapital došlo naknadno, pa se postavilo i pitanje je li se zakasnilo s unosom u temeljni kapital jer Zakon o pretvorbi za obnovu postupka daje veoma strogo i relativno kratak rok. Sve to zapravo znači da su se cijelo vrijeme istodobno vodila dva postupka – jedan pred Hrvatskim fondom za privatizaciju (HFP) koji odlučuje o pretvorbi i obnovi pretvorbe (a u drugom stupnju mu je Upravni sud kojem se obraćaju oni nezadovoljni rješenjem koje donese HFP) i drugi pred tijelom državne uprave u županiji (u drugom je stupnju Ministarstvo pravosuđa, a u trećem Upravni sud). Gotovo je nevjerojatan HFP-ov postupak koji je na tri presude Upravnog suda Republike Hrvatske reagirao tako da je jednostavno ponovio svoje prijašnje rješenje.

Vrijeme je prolazilo, čekajući na (pre)sporu pravdu umro je i jedan od odvjetnika angažiranih na ovim postupcima, a umro je i jedan od najaktivnijih prijašnjih vlasnika. Ako se pokaže da povećanje temeljnog kapitala nije bilo zakonito, sve će se trebati vratiti u prijašnje stanje. To znači da ono što nije uneseno u temeljni kapital pripada Hrvatskom fondu za privatizaciju, a HFP prema jasnom stavu sudskih praksi nije treća osoba, što znači da je zemljište slobodno za povrat u naravi ako je vlasnik HFP. Što je s propisima trgovačkog prava i posebno sudskoga registra, sprečavaju li ti propisi promjene odluke o povećanju temeljnog kapitala ili ne sprečavaju, ne može utjecati na vlasnički status zemljišta.

Nadalje, onaj tko se pouzdao u zemljišne knjige i bio pošten stjecatelj mogao bi s pravom iznijeti prigovor da ništa o zahtjevima bivših vlasnika nije znao ni trebao znati. No to je moguće samo ako nije postojala zabilježba u zemljišnoj knjizi, a ako je postojala (a prema svim medijskim napisima je postojala), ta mogućnost prigovora otpada. Naime, sama zabilježba ne sprečava promet, ali ako se poslije pokaže da je onaj tko je tražio zabilježbu uspio sa zabilježenim postupkom (kako izgleda to je upravo ovdje slučaj), i stjecatelj mora trpjiti isto ono što bi trpio onaj od koga je zemljište kupio (ili stekao na drugi način).

Treba biti vrlo jasan i glede kupaca koji su očito uložili velik novac u kupnju, kako sada izgleda, problematičnog zemljišta. Oni svoj zahtjev bilo koje obvezopravne vrste (jer stvaropravni u smislu prava vlasništva su izgubili), a to je povrat plaćenog i eventualno naknada štete, moraju usmjeriti prema prodavatelju, a prodavatelj (pojednostavljeno) će morati platiti – vratiti ono što je primio zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Na veći broj godina to mogu biti goleme razlike u odnosu na osnovni iznos, moguće i s drugom štetom. Kada to plati, prodavatelj može pokušati s regresom prema onome koga smatra odgovornim, a praktično je to HFP, koji je ne samo donio rješenje o pretvorbi nego ima i ključnu ulogu u Skupštini i Nadzornom odboru trgovačkog društva Hoteli Makarska. To je pak barem dok je HFP većinski vlasnik Hotela Makarska malo ili nimalo vjerojatno.

Ipak, pozitivna presuda Upravnog suda još uvijek nije za bivše vlasnike i definitivna pravna pobjeda. Naime, još postoji mogućnost (iako su to izvanredni pravni lijekovi koji ne sprečavaju ovrhu, oni mogu kao rezultat imati stavljanje izvan pravne snage presude Upravnog suda, i to se već više puta dogodilo) zahtjeva za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom, ali i ustavne tužbe pred Ustavnim sudom. To znači da su bivši vlasnici dobili važnu bitku, ali još uvijek ne i rat.