Poglavlje 14. – ‘Prometna politika’ – otvoreno u travnju 2008., jedno je od tri najopsežnija poglavlja nakon okoliša i poljoprivrede; na njega se odosi čak 10 posto svih propisa Europske unije. U Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture kažu da su u sklopu tog poglavlja bila utvrđena i zadovoljena četiri mjerila za njegovo zatvaranje, jedno za svaku prometnu granu osim unutarnje plovidbe. Primjerice, na području cestovnog prometa mjerilo se odnosilo na uvođenje digitalnih tihografa, što je Hrvatska odradila u rekordnom roku. Potkraj travnja i početkom svibnja predani su Europskoj uniji i završni dokumenti za privremeno zatvaranje poglavlja, čime je Hrvatska ispunila sve svoje obveze na tom području. Na prvoj međuvladinoj konferenciji nakon završetka postupaka u Europskoj uniji, najvjerojatnije početkom studenoga, poglavlje će biti privremeno zatvoreno.
Poznato je da je tijekom pregovora o pristupanju do ulaska u članstvo u Europskoj uniji svaka država kandidatkinja dužna preuzeti cijelu pravnu stečevinu Europske unije i osposobiti se za njezinu učinkovitu primjenu. U pregovorima se mogu tražiti tzv. prijelazna razdoblja. U Poglavlju 14. pregovora određena su tri prijelazna razdoblja koja se odnose na otvaranje tržišta prometnih usluga. Dva prijelazna razdoblja određila je Hrvatska, i to za pomorski i željeznički promet, a jedno Europska unija, za područje cestovnog prometa. Nakon isteka prijelaznog razdoblja koje je zatražila Europska unija prednost će biti mogućnost obavljanja cestovne kambotaže, odnosno mogućnost obavljanja teretnog prijevoza između mjesta u državama članicama za prijevoznike koji nemaju sjedište u toj državi članici, što znači veću mogućnost zapošljavanja hrvatskih prijevoznih kapaciteta izvan Hrvatske.
Čemu, zbog poznatoga hrvatskog liderskog mentaliteta, svako selo želi imati svoju udrugu. Osnovno je pitanje tko to može platiti da bi sustav funkcionirao. U obveznom je komorskom sustavu plaćanje obvezno i njime se namiruju obveze prema gomolom administracijskom aparatu, a za rad gospodarstvenika daju se mrvice, i to namjenski, što dirigira čelnstvo komorske administracije. Sadašnji je problem glasno razmišljanje Sindikata vozača koje većina prijevoznika ne čuje ili ne želi čuti. Bojim se da će im se to uskoro obiti o glavu. Za razliku od prijevoznika, koji ne žele slušati savjete iskusnih konzultanata i lobista koji djeluju u HCP-u – g. i. u. i HUP-u, Sindikat vozača angažirao je vrlo dobre konzultante i odvjetnike koji će im, pučki rečeno, napraviti posao. Najzanimljivije od svega jest da su vozači, dakle radnička klasa, uspjeli naći modus plaćanja rada Sindikata, a poslodavcima je, od kojih neki članarinu za udruge u jedan dan potroši u ‘birtiji’, to velik i nepotreban financijski izdatak. Sjetimo se samo riječi bivšega državnog tajnika Dražena Bregleca kad su ga neki prijevoznici upitali zašto moraju plaćati komorski doprinos kad im udruge mnogo više pomažu. Odgovorio im je: ‘To vam je poput obveznog osiguranja (Komore, nap. a.). Ako želite kasno, plaćajte udruge.’
U svemu tome država se ponaša kao da se to nju uopće ne tiče. U načelu jest tako: dok se poslodavci i radnici gledu, njoj je dobro jer je nitko ozbiljno ne proziva. No upravo država putem svojih ministarstava i institucija mora sudjelovati u socijalnom dijalogu. U ovom slučaju ne može to putem GSV-a jer ni prijevoznici ni njihovi zaposlenici nemaju ondje svoje direktno predstavnike legitimno zastupljene u udrugama i sindikatima (možda posredno putem HUP-a?). Međutim, mora se naći način da se posreduje u socijalnom dijalogu između poslodavaca i sindikata u cestovnom prijevozu. Nisu svi poslodavci idealni, ali nisu ni svi vozači. Uspostavom registra prijevoznika u MMPI-ju mora se formirati i registar profesionalnih vozača motornih vozila. Tako bi se transparentno, i to obostrano, mogla kontrolirati djelatnost tvrtki i vozača uz otkrivanje onih koji narušavaju ugled poslodavaca ili njihovih zaposlenika. Djelatnošću cestovnog prijevoza u Hrvatskoj sigurno se neposredno bavi 50-ak tisuća poslodavaca i više od 200 tisuća neposrednih zaposlenika. Pomnožimo li to samo s dva, odnosno s punoljetnim članovima njihovih obitelji, dobivamo impresivnu brojku veću od 10 posto potencijalnoga biračkog tijela u Hrvatskoj. Kad bi svi oni bili posvećeni samo jednom cilju – gospodarskom oporavku Hrvatske – svaka bi se vlast trebala dobro zamisliti nad time hoće li ubuduće ignorirati njihove zahtjeve i traženja.
