INOUGOVORI Država će Zlomrexu isplatiti najmanje pet milijuna eura odštete

Država će Zlomrexu isplatiti najmanje pet milijuna eura odštete. Nijedan propis ne obvezuje Hrvatski fond za privatizaciju da angažira odvjetnički tim kad je riječ o velikim ugovorima. Nevjerojatno je da se u raspolaganju i najmanje vrijednom državnom imovinom zahtijeva mišljenje Državnog odvjetništva, a u raspolaganju HFP-ovim portfeljom to isto odvjetništvo predmet uopće ne uzima u razmatranje.

Imena i nazivi tvrtki koje smo čuli bezbroj puta imaju zajedničko obilježje – država im je ili prodala imovinu ili s njima ugovorila obavljanje posla (nije važno kako: neposredno ili putem HFP-a ili trećeg subjekta pod potpunom kontrolom hrvatskih vlasti), a oni nisu ispunili očekivanja. Očekivalo bi se da se ugovor može raskinuti na štetu stranog partnera, i to u brzom i učinkovitom postupku koji bi zaštitio ne samo hrvatsku imovinu nego i hrvatske radnike. Međutim, hrvatska strana može raskinuti ugovor ili ga čak biva prisiljena raskinuti samo uz goleme, milijunske odštete. U aktualnom slučaju govori se o minimalno pet milijuna eura stranom partneru Zlomrexu, pri čemu je imovinska šteta sigurno mnogo veća.

U slučaju Astaldijska riječ je o nekoliko desetaka milijuna eura, slučaj Orco može završiti samo manje ili više loše, a slučaj Ladini rješavat će se još pet ili možda 15 godina – i tako redom. Što hrvatska država radi loše i koliko će dugo hrvatski porezni obveznici teško raditi i plaćati porez da bi platili nečije neznanje?

Iako neznanja, nestručnosti i površnosti ima na svim područjima, čini se da je najopasnije, ili barem najskuplje, pravno neznanje, pravna nestručnost i pravna površnost. Naime, i najbolji posao, ako ga ne prati kvalitetan ugovor, samo slučajno može uspjeti. I minimum nekorektnosti s druge strane, minimum bilo kakvog problema prouzrokuje isto: druga strana traži i u pravilu i nalazi pravni način da hrvatsku stranu i ošteti i osramoti. Najgore je što se loš glas daleko čuje, zato se čini da svi koji ne žele ulagati nego manipulirati vide Hrvatsku kao obećanu zemlju.

U bilo kojem poslu, a posebno novčano vrednijem privatnom, svatko će angažirati odvjetnika i, pošto je to u zemljištu knjigu preko kašnjenja pravnog lijeka do problema s naplatom. Kad Hrvatski fond za privatizaciju (a to znači država) sklapa ugovor u milijunskom iznosu, druga strana u pravilu angažira prvoklasan odvjetnički tim, a našu stranu u pravnom dijelu često brane oni koji nisu odvjetnici, nemaju osiguranje od profesionalne odgovornosti i rade za mjesečnu plaću.

Naravno, ima i dobrih primjera pobjede u zahtjevnim međunarodnim i domaćim arbitražama, ali to je u pravilu rezultat uključivanja Državnog odvjetništva, koje u prethodnom postupku nije sudjelovalo. Čini se nevjerojatnim da se u raspolaganju i najmanje vrijednom državnom imovinom zahtijeva mišljenje Državnog odvjetništva, a u raspolaganju Hrvatskog fonda za privatizaciju to isto odvjetništvo predmet uopće ne uzima u razmatranje ne pokrene li se sudski postupak. Pokrene li se, a u ugovor nisu ugrađene zaštitne klauzule, loš rezultat gotovo je siguran.

Čini se neozbiljnim, čak kafkijanskim, podatkom da najviši dužnosnici javno priznaju kako su podigli ruku za nešto što ima milijunsku težinu a da zapravo ne znaju (ili ne znaju dovoljno) o čemu je riječ i ne shvaćaju da to nije prihvatljivo.

Nije to, međutim, rezervirano samo za Vladu i njezine ministre, jer svatko tko barem nešto zna o postupku predlaganja i donošenja zakona mora priznati da je stanje na tom planu još lošije. Zna li se obrazovna i stručna struktura zastupnika, zna li se da se većina propisa donosi po žurnom postupku, zna li se broj izostanaka zastupnika sa zasjedanja, zna li se koliko svaka sjednica ima točaka dnevnog reda, zna li se da su često propisi prepuni detalja i poveznica koje i stručnjaci teško mogu pratiti, zna li se da je ključni argument najčešće ‘to je dogovoreno s Europom’, lako je zaključiti koliko svaki zastupnik može stati iza svoje podignute ruke.

Može li se takvo stanje promijeniti? Može, bude li javno dostupan podatak tko je bio zadužen za izradu ili kontrolu pojedinog ugovora, je li uputio svoje primjerke i tko ih je eventualno odbio poslušati. To će značiti i da se očita šteta u svim tim slučajevima usporedi s troškom najkvalitetnije pravne potpore, svakako uz uključenje polica odgovornosti. Naravno, ista se pravila na odgovarajući način moraju odnositi i na predlaganje i donošenje zakona i podzakonskih akata.

Čini se nevjerojatnim, ali istinito je, da se svojeobranu u predlaganju smanjenja zaprijeđenih kazni u Kaznenom zakonu ‘zaboravilo’ da će njihovo prihvaćanje obustaviti više tisuća kaznenih postupaka u raznim fazama. Neznanje i nestručnost nikomu ne mogu biti opravdanje.