Š E S T P R I M J E R A S H U P – o v e I N V E S T I C I J S K E L I S T E

Od HUP-ova preliminarnog popisa na kojem je 170 poduzetničkih investicijskih prijedloga teških 20 milijardi eura malo će se toga moći realizirati ne riješe li se glavni problemi čije je ishodište uglavnom u nedokućivim labirintima državne i lokalne birokracije.

Od trenutka kad je Vlada otkrila novu mantru ‘samo investicije mogu pokrenuti rast’, na sve se strane mahnito krenulo u potragu za tim investicijama. Ne znači što bi ponudila javnosti kao lijek za umirenje, vlast je popisala uglavnom infrastrukturne projekte koji su u nekoj fazi planiranja (zbog nedostatka novca) gurnuti u zapećak. Poslodavci su krenuli bržim putem. Preko svog su članstva skupili otprilike 170 privatnih projekata vrijednih 20 milijardi eura koji bi mnogo brže mogli pokrenuti Hrvatsku. Iako cijelu listu nismo vidjeli, od HUP-a smo na uvid dobili nekoliko projekata iz različitih djelatnosti. No čini se da brzina ima svoju cijenu. Naime, rutinska je ‘provjera’ pokazala da su neki projekti već dovršeni, od nekih se odustalo, neki su promijenili vlasnika i upitna je budućnost investicije. Zato bi, prije negoli se lista prosljedi ministru gospodarstva Duri Popijaču i državnoj tajnici Bianci Matković, možda trebalo provjeriti stvarno stanje izvedivosti. Što o svojim investicijama kažu sami poduzetnici?

Paško Vela, predsjednik Uprave CMC-a Sisak (Željezare), kaže da su investiciju u novu čeličanu vrijednu 65 milijuna dolara, koja je još na listi HUP-a, već završili. To je donijelo stotinjak novih radnih mjesta. Sredstva su CMC-ove tvrtke majke. Dugoročno, ta investicija znači opstanak sisačke Željezare i zaposlenje za njezinih tisuću radnika i 500-tinjak kooperanata, dakle život za otprilike šest tisuća građana Siska i okolice, što je 10-ak posto ovdašnjeg stanovništva. Budući da je industrija čelika osnova mnogih drugih industrija, pozitivni su učinci stabilne proizvodnje čelika u Hrvatskoj vrlo veliki, ali za kvantificiranje trebala bi dublja analiza – kaže Vela.

Tomislav Mamić, vlasnik trgovačkog lanca Tommy, namjeravao se otisnuti i u turističke vode. No planiranu investiciju u turističku zonu, projekt tvrtke Mala vala u Općini Marini pokraj Trogira neće dovršiti. Potpisavši ugovore s više od 500 vlasnika zemljišta, ujedinio je površinu od 650 tisuća četvornih metara i prošao svu zakonsku proceduru. Nakon godina zavlačenja (zemljišta su otkupljena potkraj 2006., ali zbog nezavršene procedure kasnilo se i s plaćanjem) na kraju je županija zemljište izbrisala iz Županijskog prostornog plana. Zbog toga je propao i potpisani ugovor o financiranju s inozemnom bankom: Provedba prostornog plana za turističku zonu zastala je u završnoj fazi, odnosno nije potvrđena na županijskoj skupštini iako je već bila donesena odluka i objavljen javni uvid za tu lokaciju. S obzirom na te okolnosti i nemogućnost pokretanja investicije vrijedne otprilike 120 milijuna eura prodao sam svoje udjele u tvrtki Mala vala i više nisam uključen u projekt – poručio je Mamić.

Problema s birokracijom, i to državne tvrtke, ima i Poljoprivredna zadruga Osatina. U toj tvrtki kažu kako je novo postrojenje na farmi za proizvodnju…

Mirko Tunjić, direktor EHN Acciona Energije, tvrtke u vlasništvu španjolskog kapitala, koja proizvodi energiju iz vjetra, sunca i vode, kaže da tehnička i financijska strana investicije nisu problem, samo ako ih državna administracija odluči poduprijeti. Kočnica je u nesrećnom zakonskom okviru: – Za pokretanje vjetroparka trebamo 60 raznih dokumenata, mišljenja, suglasnosti. Ako nam za jedno treba mjesec dana, to znači da nam za svu dokumentaciju treba pet godina. Bez Vladine strateške potpore investicije će se teško realizirati, još teže oslanjati na hrvatske proizvodne komponente – tu mači Tunjić dodajući da u idućih pet godina planiraju uložiti 250 milijuna eura kojima bi proizveli 150-ak megavata električne energije i zaposlili 700-800 ljudi. Samo za jedan projekt od Brodosplita planiraju naručiti 20 turbina: – Vladin je cilj svojedobno bio proizvesti i do 350 megavata zelene energije. To znači da bi se od domaćih brodogradilišta moglo naručiti više od 200 turbina. Od ukupne investicije više od 50 posto uložit ćemo na hrvatsko tržište. Računajte da je to investicija vrijedna otprilike 1,4 milijarde eura po proizvedenom megavatu. Moglo bi se i mnogo više kad bismo imali Vladinu stratešku potporu, mogli bismo ovdje proizvoditi i cijeli turbinski sklop. Za deset godina mogli bismo postati izvoznikom energije – zaključuje Tunjić.

Davor Kardinčić, vlasnik trogirskog Trentona, tvrdi da u Hrvatskoj nema nikakve investicijske klime. Novu tvornicu za proizvodnju proizvoda od maslina i ribe sagradio je u ‘gospodarskoj zoni’ Prisike 1. No iako je tvornica sagrađena, lokalna uprava nije ju u stanju priključiti na struju i vodu ni izgraditi pristupnu cestu.

Glavne zapreke ulagačima su: 1. nepoštovanje rokova državne i lokalne uprave za donošenje imovinskopravnih rješenja 2. preduži rokovi za raspisivanje javnih natječaja za koncesije, posebno na lokalnoj razini (velik problem turističkim i nautičkim tvrtkama kao i onima koje se bave eksploatacijom sirovina) 3. zabilježbe prijašnjih vlasnika na zemljištu, primjerice HFP-a, koji je to zemljište prodao tvrtkama koje zbog zabilježbe ne mogu dići kredit 4. nepoznati uvjeti koji će regulirati cijenu prema Zakonu o zemljištu, nedefinirana granica pomorskog dobra i odnos vlasti prema tom dobru 5. nepostojanje prioritetne koncesije (pri raspisivanju nove stari koncesionar nema prednost) i nepriznavanje dosadašnjeg ulaganja koncesionara 6. stavljanje zabilježbe na zemljište ili građevinu zbog imovinskih sporova (mnogo je toga ostalo neriješeno i iz vremena pretvorbe) 7. sporost pravnih službi u mnogim državnim tvrtkama koje nisu u stanju s prodanog zemljišta skinuti oznaku ‘drustveno vlasništvo’ 8. nespremnost lokalnih komunalnih poduzeća i lokalne vlasti da u obećanim rokovima osiguraju temelje za pokretanje proizvodnje – električnu energiju, vodu, pristupne ceste.

U drugoj gospodarskoj zoni Plano Trogir također smo kupili zemljište, uložili smo milijun i pol kuna, ali problemi su isti. I nitko za svoj nerad ne odgovara, ne snosi posljedice, priključak na plaćenu infrastrukturu možemo čekati 20 godina i nikomu ništa – jada se Kardinčić. Ipak, tu i tamo dogodi se i dobra, nekomplicirana priča. Vinarija Krauthaker ovih je dana završila gradnju podruma, investicije vrijedne devet milijuna kuna, koji će za koji dan dobiti tehničku dozvolu. Na površini od dvije tisuće četvornih metara nalaze se skladište, prostorije za preradu grožđa i punionica. – Financijska konstrukcija zatvorena je kreditima HBOR-a i Zagrebačke banke. Očekujemo još bolju organizaciju poslovanja, posebno u segmentu kvalitete i distribucije vina – kaže Vlado Krauthaker.

Plan je povećanje izvoza do 30 posto i zaposlenih od 15-ak posto, a i lokalna će zajednica biti na dobitku jer je podrum predviđen za jačanje suradnje s kooperantima. Krauthaker hvali ekspeditivnost županijskog Odjela za urbanizam zbog kojeg su u najkraćem roku riješeni i infrastrukturni sadržaji. Neke od tih investicija doista bi mogle potaknuti rast i preokrenuti trendove jer zapošljavaju nove ljude, namijenjene su izvozu, upotrebljavaju domaće komponente, imaju veliku dodanu vrijednost i ekološki su prihvatljive. No bez obzira na to o kakvoj je investiciji riječ, onoj koja zadovoljava navedene kriterije ili onoj koja je na pola puta do tog ideala, nijedna neće moći završiti novi razvojni ciklus bez asistencije državne i lokalne birokracije. Stoga smo izdvojili osam glavnih kočnica za investitore. U pravilu, sve te kočnice stišće javna uprava. Koliko je ta ista uprava zarobljena u vlastitoj nemoći, svjedoči i jedna ‘zgoda’. Nedavno je jednog od čelnika HUP-a visopozicionirani dužnosnik u ministarstvu zamolio da uručira za brže rješenje problema u drugom ministarstvu! Da nije tragično, možda bi doista bilo smiješno.