MONDEO PREMIUM 176.750 kn

Plan novog ministra financija Georgea Osbornea, koji je tu poziciju zauzeo nakon svibanjskih parlamentarnih izbora i pobjede Konzervativne stranke, bio je očekivan i očito neizbježan potez. Rezat će se sve, od socijale do kraljičinih prihoda, ali mnogi ekonomisti nisu sigurni hoće li to podići ili potpuno upropastiti ekonomiju koja je bila među krizom najteže pogođenima u Europi.

Veličine škare koje haraju Europom nije uspjelo izbjeći ni Ujedinjeno Kraljevstvo. Nakon što su izrezale Grčku, Španjolsku, Italiju, Francusku i niz drugih europskih zemalja, preskočile su Kanal i napale Britaniju, jednu od zemalja u skupini onih posebno opterećenih prevelikim rashodima, rastućim dugom (842 milijarde funti neto, prema službenim britanskim podacima – 57,2 posto BDP-a), golemim deficitom (prema procjenama Europske komisije oko 12 posto BDP-a do kraja godine) i općenito zaustavljenom ekonomijom. Radi lakšeg razumijevanja veličine duga, trenutačne otplate Britaniju stoje 120 milijuna funti na dan. Stoga plan novog ministra financija Georgea Osbornea, koji je tu poziciju zauzeo nakon svibanjskih parlamentarnih izbora i pobjede Konzervativne stranke, bio je očekivan i očito savršeno neizbježan potez. Naravno, to što je pozorno mjesecima javnost pripremala za velike rezove vjerojatno neće nimalo olakšati provedbu, no od nereda u rangu grčkih ili francuskih Britanija ne mora strahovati. Zasad su zabilježeni masovniji prosvjedi i prijetnje sindikata općim štrajkovima, ali nije vjerojatna količina uličnog nasilja zabilježena u drugim državama. To jednostavno nije britanski, a i uostalom što bi kraljica na to rekla?

Prema Osborneovu planu, uštede bi trebale biti teške 83 milijarde funti do 2015., oko petinu ukupnog proračuna, stajati oko pola milijuna radnih mjesta, donijeti znatna smanjenja socijalnih izdataka države te podići starosnu dob za odlazak u mirovinu na 66 godina do 2020., uz izjednačavanje muškaraca i žena. Najomraženiji čovjek u Britaniji nazvao je paket štednje ‘povlačenjem Britanije s ruba ponora’. Koliko je pak situacija ozbiljna, pokazuje činjenica da će čak i uz ovakav duboki rez Britanija samo prepoloviti deficit od oko 155 milijardi funti. Unatoč velikoj popularnosti mantle štednje u Europi, stručnjaci nisu posve uvjereni da je sažimanje najbolji potez u ovom trenutku.

Britanija je bila posebno teško pogođena financijskom krizom i posljedičnom recesijom, kao ekonomija poprilično ovisna o gospodarskim tokovima u SAD-u, ali i kao financijsko središte Europe. Drugim riječima, njihov financijski mjehurić u europskim okvirima predstavljao je ono što je SAD bio u svjetskim.

Vjeruju kako je za ovakvo rezanje prerano i da bi moglo imati katastrofalne posljedice na ionako vrlo krhak oporavak ekonomije. Koliko je podjela unutar same Britanije velika, moglo se vidjeti za nedavnog sastanka u engleskoj Središnjoj banci, na kojem su pobijedili stavovi glede tog pitanja. Bilješke sa sastanka, koje je objavio monetarni odbor te banke, pokazale su podjelu na tri tabora unutar te institucije. Jedni su navijali za nastavak kvantitativnog olakšavanja, drugi su bili za povećanje kamatne stope, a treći za održavanje statusa quo. Posljednji su zasad pobijedili, no izjava guvernera Mervyna Kinga dala je naslutiti promjenu prema tezi o monetarnom odvrtanju, odnosno povećanju koliciine novca u ekonomiji.

Spomenutih pola milijuna radnih mjesta u javnom sektoru, oko osam posto svih zaposlenih, bit će srežano tijekom četiri godine, prošječno smanjenje po Vladinim odjelima bit će 19 posto osim zdravstva i prekomorske pomoći. Neki od najvećih rezova bit će u području socijalnih davanja, koja iznose oko trećinu ukupnog proračuna, gdje će na godinu biti prištedeno oko sedam milijardi funta. Brzoj dijete nije uspjela čak pobijedi ni voljena kraljica, čiji će izdaci održavanja kućanstva pasti za 14 posto u razdoblju 2012. – 2013., a najpoznatija baka u Britaniji pristala je i na jednogodišnju suspenziju isplata iz državnog proračuna.

Iako u sklopu najavljenih rezova nisu uvršteni, banke i financijski sektor također će pridonijeti mršavljenju Britanije. Za njih je Osborne pripremio nove zakone kojima bi se uveo porez na bilance banaka vrijedan 2,5 milijardi funta. Na snagu će stupiti 1. siječnja, ali neće stati na navedenom iznosu jer Osborne očekuje rast prihoda sljedećih godina. Tako je Britanija jasno dala do znanja da ne namjerava čekati dogovor na globalnoj razini o problematici financijskih poreza, nego sama to riješiti, što će vjerojatno rezultirati sličnim potezima drugih država, odnosno individualnim rješenjima. Osborne je dodao i kako će se tražiti od banaka da potpišu kodeks ponašanja, čime bi jamčile da neće kreirati sheme za izbjegavanje plaćanja navedenog poreza lažnim smanjenjima svojih računa ili računa svojih klijenata. Drugim riječima, tražit će da potpišu dokument kojim obećaju, časna pionirska, da neće muljati na porezu. Dosad su četiri od 15 najvećih potpisale. S druge strane od ponavljanja jednokratno razrezanog poreza na bonus Osborne je odustao. A propis poreza, PDV će biti vjerojatno podignut na 20 posto s trenutačnih 17,5, ako je vjerovati Osborneovoj najavi iz lipnja ove godine. Moćnoj vojsci bit će oduzeto osam posto do 2014., no neće se štedjeti na hrabrim Britancima u borbi za svjetski mir i sigurnost u Afaganistanu, naglasio je Osborne.

Svijet dakle može mirno spavati, borbena pripravnost britanske vojske neće biti dovedena u pitanje ni u jednom trenutku. Dakako, isto vrijedi za obavještajne službe, iako ne i za policiju, očito ne toliko važnu za sigurnost građana kao što su to agencije zadužene za terorizam, pa će oni ostati bez četiri posto na godinu. Ima i dobitnika. Politički najsjetljiviji sektor zdravstvo imat će čak i više na raspolaganju, a školstvo, također pipkavo područje, trebalo bi imati više novca na raspolaganju povećanjima u ‘realnim uvjetima’ svake godine, kako je to nejasno i općenito objasnio Osborne.

Reakcije su uglavnom bile predvidljive. Sindikati i oporba mjere su nazvali ‘masakrom’, riječima Dereka Simpsona, vođe najvećeg sindikata Unitea, a poslovna zajednica i Međunarodni monetarni fond su ih pozdravili. Kao glas struke izvješća medija najviše su navodile izjave Instituta za financijske usluge, koji se svrstao na stranu skeptika. Prema njima, rezovi bi mogli ‘reducirati kvantitetu i kvalitetu nekih javnih usluga’ toliko da će ministar nakon dvije godine morati vratiti dio sredstava. Mjere su nazvali ‘regresivnima’, jasno dajući do znanja kako predloženo smatraju jačim udarom na siromašne nego na bogate.

George Škaroruki u svakom slučaju pripada klasi koju rezovi baš i ne pogađaju, valjda ih zato tako lako donosi. Mladi i ambiciozni torijevac dolazi iz bogate i ugledne obitelji, s aristokratskim pedigreeom koji korijene vuče još iz rane ere Tudora. Njegov otac sir Peter Osborne sedamnaesti je nasljednik barunske titule za koju je sljedeći na redu upravo mladi George. Dotični je Peter ujedno odgovoran za izvrsno stanje obiteljskih financija jer je 60-ih pokrenuo mali biznis sa zidnim tapetama. S vremenom je posao narastao na jednu od najvećih globalnih operacija u području tapeta i tkanina, čime je otvoren put uspostavi višemilijunskih zaklada za svako od četvero djece.

Izvornog imena Gideon Oliver, kasnije promijenjenog u George, britanski minister financija uživao je sve blagodati engleskog života na visokoj nozi. Pohađao je privatnu školu St. Paul’s, nakon čega je studirao modernu povijest na Oxfordu gdje je upoznao ljude po svojoj mjeri. Osim sa svojim sadašnjim šefom Davidom Cameronom družio se s trenutačnim gradonačelnikom Londona Borisom Johnsonom i Natom Rothschildom, izdankom poznate bogataške obitelji, koji ga je kasnije upoznao s Olegom Deripaskom, ruskim oligarhom. Iz tih sretnih dana postoje fotografije njega u društvu prostitutke specijalizirane za sado-mazo seks, umjetničkog imena Mistress Pain (Gospodarica Bol) uz pokoji trag kokaina, no Osborne je otklonio sve kontroverzije originalnom obranom – da nije njegovo.

Posebno oštri jezici tvrde kako je u klubu za bogatašiće Bullingdonu ismijavan zbog pohađanja tek treće privatne škole po ugledu, iza Etona i Harrowa, nadimkom Oik i držanjem za noge dok ne bi priznao da je odvratna svinja i glasao se poput prašića, a komentator Simon Heffer, tvrdo desnih stavova, naziva ga idiotom. Bilo je i drugih koji ga smatraju redikulom potpuno nesposobnim za vođenje jedne od najvećih ekonomija svijeta, osobom koja se oduvijek neuspješno pokušavala nametnuti bogataškoj eliti Britanije.

O Osborneu se može naći još priča nerijetko negativno intoniranih, i to s nemalom količinom podsmiijeha. Činjenica je kako zapravo nije u životu ozbiljno radio i da je kompletnu karijeru izradio u sklopu Konzervativne stranke. Nadalje, veliko je pitanje kakve točno stručne vještine, osim činjenice da je hodao po raznim elitističkim zabavicama, ima da bi vodio britansku ekonomiju.

Sasvim je stoga legitimna skepsa mnogih o pravednosti rezova kada ih smišlja i donosi čovjek s njegovom pozadinom, točnije manjkom uvjerljive pozadine. Dosta govori i to što mu se rugaju ljudi konzervativne političke provenijencije, ne samo oporba. Političko iskustvo nije ništa manje umirujuće. Kako je i sam rekao da je ‘radio za Douglaasa Hoggja tijekom krize kraljeg ludila, za Johna Majora kada je izgubio izbore 1997. i kao politički savjetnik Williama Haguia kada je izgubio izbore. Možda sam davao prilično loše savjete’. Ukratko, ne zna se koji su točno njegovi politički stavovi, je li njegovo obrazovanje adekvatno, smatra se malim bogatašem bez ikakvog relevantnog životnog iskustva, ministrom isključivo zahvaljujući prijateljstvu s Cameronom, predbacuje mu se sklonost gafovima i načelna neuvjerljivost kao ozbiljnog političara. No velikom broju Britanaca to očito ne smeta. Sigurno je da se Osborne kocka ekonomskom sudbinom jedne od najvećih ekonomija i ako je pogriješio – rezultat bi mogao biti katastrofalni.