Home / Ostalo / Andrew Keen

Andrew Keen

Nedavno gostovanje na Weekend Media Festivalu u Rovinju, predavanje u Zagrebu i prijevod na hrvatski knjige ‘Kult amatera’ i u Hrvatskoj je potvrdilo kontroverznu slavu Andrewa Keena, danas jednog od najžešćih kritičara interneta i njegovih posljedica na kulturu i moral. Ipak, Keen nije otišao dalje od utvrđivanja simptoma.

U vremenu opijenom suvremenim tehnologijama, novim bogom u bezbožnom svijetu, Andrew Keen bogohulnik je dostojan vječne vatre pakla internetskih nevjernika. Njegovo svetogrđe posebno je težak grijeh jer u pitanje dovodi sustav vrijednosti, dogmu koja je o njemu proteklih godina izgrađena, nedvojbeno težak prekršaj. Posebno je interesantan ne zbog te činjenice, iako protivnika kulta interneta i tehnologije nije tako lako naći, nego zbog osobne povijesti. Keen je, naime, insajder, čovjek koji je dugo bio u ‘trbuhi zvijeri’, u Silicijskoj dolini, gdje je 1995. osnovao Audiocafe.com uz financijsku pomoć tehnoloških divova Intela i SAP-a. Čovjek, dakle, ima određenu težinu kad pobornike kulture Weba 2.0 (opis nove faze razvoja interneta u kojoj postoji interakcija korisnika, odnosno u kojoj krajnji korisnici kreiraju sadržaj) naziva majmunima i pingvinima. To pak dovodi do drugog razloga njegove popularnosti i statusa neslužbenoga glasnogovornika mračne strane – jezik kojim se obračunava s protivnicima, kao što se vidi, vrlo je eksplicitan i otvoreno uvredljiv.

Autor knjige ‘Kult amatera’ bez kompanije je ostao pet godina nakon osnivanja, a nakon toga radio je u nizu tehnoloških tvrtki poput Pulse 3D-a, SLO Medije, Santa Cruz Networks, Jazziz Digitala, Pure Deptha te After TV-a, koji je sâm osnovao 2005. Magistar političkih znanosti u jednom je trenutku čak studirao na Sveučilištu u Sarajevu, ali poslijediplomski je stupanj stekao na poznatom Berkeleyju.

Okosnica je njegova križarskog rata i spomenute knjige kritika amaterizma, nestručnog društva nostalgija kao rezultat dostupnosti napredne tehnologije širokim narodnim masama. Svatko je glazbenik, redatelj, novinar, stručnjak, što, dakako, uopće nije točno. Dapače, riječ je o utopiji sličnoj komunističkoj, piše Keen u eseju 2006. koji je poslužio kao predložak knjizi, objavljenoj godinu poslije. Na prvi pogled riječ je o rijetko razumnom glasu u kakofoniji diletantizma i neukusa koja vlada današnjim javnim prostorom, pojmu svakim danom sve opsežnijem. Tradicionalni, ‘elitistički’ mediji, utemeljeni na stručnosti i specijalizaciji, rastočeni su amaterizmom masa koje žive, putem tih istih medija, u uvjerenju da mogu sve, da znaju sve i da su, prije svega, posebne.

On to naziva kulturnom narcisoidnošću, i time savršeno pogada bit: živimo u društvu egoizma, opsjednutom svojom tobožnjom kreativnošću. Teza je to teško oboriva ako se uzmu u obzir društvene mreže, najnoviji hit, mjesta često isključivo u službi prizemne i površne samopromocije. Vrhunac je Twitter, mreža namijenjena dijeljenju svake beznačajne životne sitnice sa svojim ‘pratiteljima’. I to sve u 140 znakova, čime je površnost vjerojatno dovedena do krajnosti. Začudujuće, Twitter je Keenu sasvim u redu.

Osim što je srčani protivnik građanskog novinarstva, jednog od novijih hitova, Keen velikim problemom smatra i ilegalno skidanje medijskih sadržaja s interneta, vrlo raširenu praksu u svijetu, zasad bez pravog lijeka. Štoviše, cijelu kulturu besplatnog naziva zastarjelom romantikom. Logika je i tu prilično jasna. Besplatno skidanje sadržaja kralja je kao i svaka druga, a prema Keenu, srozala je kvalitetu onoga što se nudi. Ipak, čini se da je u tom jednodimenzionalan jer glazbeni i videosadržaji smeće su ne zato što se besplatno skidaju, nego zato što se proizvode za masovni ukus. Uz to, zarada je za mnoge tolika da je zapravo neokusno od diskografskih kuća, osobito poznatih glazbenika, da pričaju o izgubljenu novcu zbog piratstva. S druge strane ne može poreći ni da je riječ o kralju. Točno je i da posljedice gubitka zarađe na kraju ne osjeti glavešine, nego obični smrtmici, no to je, prije svega, problem sustava u kojem živimo i raspodjele dobara u njemu.

Keenov stil izražavanja podjednako je zabavan. Osim uspoređivanja Weba 2.0 s komunističkim društvom internet je okarakterizirao gorim od nacizma. Ipak, Keen se s prevladavajućom kulturom bori njezinim alatima, internetom, blogovima, ‘podcastovima’ i ostalim tehnologijama današnjice.

Veću slavu donijela mu je knjiga ‘Kult amatera’, objavljena 2007., u kojoj iznosi svoju kritiku društva u kojem živimo. Među ostalim, ovako sažima propast tradicionalne kulture: ‘svaki posjet stranici Craigslist (internetski oglasi, nap. a.) znači jedan manje plaćeni oglas u lokalnim novinama, svaki posjet Wikipediji znači jednoga klijenta manje za enciklopediju Britannicu’, nakon čega izvodi zaključak da ono što se čini besplatnim sve nas stoji cijelo bogatstvo. Voli se pozvati i na Jürgena Habermasa, omiljenog mislioca politologa diljem svijeta, koji kaže da je ‘cijena koju plaćamo za rast egalitarizma koji je ponudio internet decentraliziran pristup nemontiranim pričama. U tome mediju doprinosi intelektualaca izgubili su moć fokusiranja’. Drugim riječima, kvalitetu se ne može iskopati iz mulja prosječnosti koji je guši. To nije uvijek bilo tako, nastavlja Keen u svojoj knjizi. Prije su postojali filtri, čuvari, koji su analizirali i regulirali informaciju prije nego što je stigla do masa. Takav proces, utežen na stručnosti, popravlja je kvalitetu diskursa, a to se sada zabilazi.

Keen upozorava na to da internet propirira društveno štetne sadržaje poput pornografije i kockanja, uobličavajući načelno stajalište o amoralnosti interneta i posljedičnom srozavanju kulture u svim njezinim pojavnostima. Osnovna je pak pretpostavka njegove kritike teza da je kroz povijest dokazano da gomila uglavnom nije u pravu, iako možda čini većinu, pa time i da masovna participacija u odlučivanju i stvaranju ne znači nužno bolju kvalitetu krajnjeg proizvoda. Primjeri su ‘popularnog mišljenja’ ropstvo, infanticid, rat u Iraku, Britney Spears, nabrja samo neke.

Reakcije na knjigu bile su, očekivano, podijeljene, i to upravo ovisno o mediju u kojem su bile objavljene. Tako su oni tradicionalniji uglavnom zauzeli neutralno ili pozitivno stajalište prema knjizi, a prozvani su je blogeri, razumljivo, dočekali na nož. New York Times i Daily Mail objavili su recenzije od neutralnih prema pozitivnima, ali zato je Lawrence Lessig, u knjizi imenom prozvan borac za smanjenje restrikcija na dijeljenje autorskih sadržaja i slobodu protoka informacija, napisao vrlo negativnu kritiku te čak osnovao svoj ‘wiki’ (stranicu na koju se slo-

Jedna je od Keenovih kontroverzija proglašenje smrti Weba 2.0, eksperimenta koji je, prema njemu, trajao pet godina i propao. Tezu potkrepljuje činjenicom da ni nakon pet godina mnogi od najpoznatijih internetskih servisa ne uspijevaju zaraditi unatoč velikoj popularnosti. Nema milosti ni prema posljednjem kralju Facebooku, za koji kaže da obezvjeđa koncept prijateljstva i dodaje kako sama činjenica da ga vodi klinac znači samo jedno – svršetak u suzama.

Možda najutjecajnije recenziju dao je Larry Sanger, osnivač Citizendiuma, ‘wikija’ orijentiranog na stručnost. Prema njemu, knjiga je svakako provokativna, ali odmaže joj Keenovo pretjerivanje i manjak stručne, ozbiljnije argumentacije. Keen, napisao je, više karikira svoja stajališta nego što se koristi razumnim diskursom. Nadalje, Sanger smatra da ‘Kult amatera’ iznosi nekoherentno nekoliko različitih kritika Weba 2.0 na. Ta se pak Keenova nesuvislost i zburnjenost vidi u dva primjera. Prvo, izrazio je potporu projektu Larryja Sangera iako je riječ o inspiraciji kritiziranoj u njegovoj knjizi (propagiranje besplatnog sadržaja), i drugo, uvodi diferencijaciju između Twittera i Facebooka, što je zaista intelektualna vratolomija nakon svega što je napisao. Facebook smatra statičnim, zastarjelim i narcisoidnim konceptom, a Twitter doživljava prijelaznom tehnologijom između Weba 2.0 i budućnosti.

Budućnost pak ne definira, što znači da ne zna prema čemu je prijelaz, element narcisoidnosti i površnosti jednostavno zaboravlja i oprost zaključuje tvrdnjom da Twitter ne tvrdi da je nešto što nije i ne fetišizira prijateljstvo. Dapače, nastavlja Keen, on omogućuje malom broju profesionalaca i stručnjaka s velikim ‘sljedbama’ da se promoviraju. To možda objašnjava zašto ga on redovito upotrebljava. Andrew Keen nedvojbeno je zanimljiv čovjek o kojem bi se mogle napisati stranice i stranice, no očito je i prilično zburnjen. Kad Sanger kaže da je nekoherentan, svakako je u pravu. Osnovni je problem s Keenom što dobro utvrđuje simptom, ali ne uspijeva naći osnovni uzrok ni izvesti prave zaključke. Njegove analogije s marksizmom i nacizmom sugeriraju površnost istovjetnu onoj koju proziva, kao i njegov ograničen pogled na uzroke trenutačne situacije. Dapače, on okreće pilu naopako i kulturu amaterizma smatra isključivom posljedicom nove tehnologije, što jednostavno nije točno. Ista neobrazovana, neinformirana, prizemna, banalna i amoralna gomila postoji otkako je društva, nju nije stvorila ni tehnologija, ni mediji, ni korporacije. Oni su je samo iskoristili, a sad se čude nekim negativnim nuspojavama. Dovoljno je sjetiti se kakvu je zabavu volio rimski plebs, recimo.

Perverzija i odbojnost prema stručnosti i profesionalizmu podjednako je staro obilježje mase. Tehnologija je samo omogućila da ih se vidi bolje nego ikad prije, a sustav utemeljen na nemilosrdnom ganjanju profita i političkom klijentelizmu tu je masu iz jame doveo do pijedestala. Kapitalizam ne tolerira elitu, on traži sigurnost masovnog profita. Korporacije trebaju njihov novac, mediji njihovu pozornost, političari njihov glas. Tehnologija je, zapravo, samo sredstvo, nikako uzrok ili posljedica.

Keen je samo u pravu kada konstatiira očito, no i to valja cijeniti jer nema mnogo onih koji se dovoljno čuju, a koji tvrde da se svijet pretvorio u kanalizaciju masovnog neukusa, nestručnosti i antiintelektualizma, što se, najgore od svega, slavi kao velik uspjeh i put u sretnu budućnost. Da je danas živ, za Shakespearea vjerojatno niko ne bi čuo. Osim možda grupice vjernih pratitelja na Twitteru, Facebooku ili YouTubeu.

Uzrok je pak fundamentalniji nego što se Keen usudi priznati, najviše zato što zastupa rješenja namijenjena održanju tog sustava. Sadržaj valja plaćati, da, ali ne može se ignorirati da najveći dio tog novca ide u sasvim pogrešne džepove i svrhe. Brka i pojam egalitarizma s masovnom kulturom. Jednakost ljudi u mogućnostima, pravima i obvezama ni po čemu nije isto što i opće spuštanje letvice znanja i ukusa. Keen je u mnogočemu, s političkog stajališta, klasični liberal starog kova, osoba koja je za široki krug sloboda, ali ne preširok. Elita, u ovom slučaju stručna, treba zadržati uzde društva i filtrirati sadržaj. I dobro zaraditi.