Više od 17.000 tvrtki u Hrvatskoj zrelo za bankrot

U najlošijem su bonitetnom razredu 17.023 mala poduzeća, 125 srednjih i 41 veliko. Prijeti im stečaj, ali banke ga nerado pokreću jer im je naplata kredita putem hipoteke sigurnija.

Najlošije su sumnje opravdane – kratko su i ogorčeno ustradile radnice Kamenskoga kad je u utorku potvrđeno da je Trgovački sud objavio odluku o pokretanju stečaja. S njihovom se izjavom mogu složiti i svi oni koji sumnjaju da je problem mnogo veći od 430 radnica Kamenskoga, koliko god njihove sudbine bile potresne. Podaci web-stranice Boniteti.com pokazuju da se analizom 85.526 godišnjih financijskih izvješća za 2009. dolazi do nevjerojatne brojke od čak 17.189 domaćih tvrtki s oznakom najlošijega bonitetnog razreda – E. Prevedeno, to znači da je više od 17 tisuća tvrtki na rubu stečaja, odnosno, za one koji vele ublažene verzije, vjerojatnost je njihove insolventnosti u budućnosti velika.

Za ocjenu upotrebljava se pet ključnih pokazatelja: tri pokazatelja likvidnosti – udio duga u financiranju, platežna sposobnost, sposobnost servisiranja dugova te dva pokazatelja uspješnosti poslovanja – profitabilnost i koeficijent obrtaja sredstava – objašnjava Nikola Nikšić, voditelj Operativnih poslova WLW-a. Većina su tih tvrtki, naravno, mala poduzeća, ali među njima je i 41 veliko, od kojih 31 ima više od stotinu zaposlenih. Samo ta poduzeća znače više od tri tisuće radnika ugroženih stečajem.

Vijećnik HNB-a, Davor Holjevac, kaže da HNB od trenutka izbijanja krize u Hrvatskoj prati stanje reprogramiranih kredita. Naime, HNB je bankama odmah sugerirao da problematične kredite pokuša reprogramirati. Od tada do danas ti su krediti s otprilike 4,5 milijardi kuna porasli na 12-ak milijardi u srpnju i kolovozu. Banke su gdje god su mogle poduzećima sastavljale reprograme, ali hoće li to biti dovoljno za spas od stečaja, ovisi o situaciji u okruženju, o tome imaju li ta poduzeća ugovorene nove poslove, ali i o tome uspjevaju li povećati konkurentnost. S obzirom na to da svi znaju odgovor na ta pitanja, opasnost i dalje postoji – priznaje Holjevac.

Na HNB-ov pozicijal Vlada je organizirala modele pomoći putem kredita i jamstava (modeli A i B), no od dvije milijarde kuna, koliko je upisano početkom godine, dosad je iskorišteno manje od 700 milijuna kuna. Na računima je ostalo 1,35 milijardi kuna. Zašto su modeli toliko slabo iskorišteni, Holjevac ne želi komentirati. Kaže samo da u samom procesu nešto ‘ne stima’ jer je prespor, ali ne želi uprijeti prstom ni u koga. Uostalom, pravi spas za poduzeća vidi u modelu C, koji još nije profunkcionirao.

Ako dug državi problematičnih poduzeća država pretvori u vlasnički udjel, equity-kapital i tako im omogućiti preživljanje, vjerujem da bi takav primjer slijedio i banke. Umjesto prisilne naplate i stečaja u velikom broju slučajeva svoj bi dug mogle pretvoriti u vlasnički udjel i tako poduzećima omogućiti prehram – predlaže Holjevac.

No banke kojima poduzeća duguju i upitno je hoće li dug uskoro moći vratiti ne žele stečaj. Visokopozicionirani menadžer iz financijskih krugova misli da će banke pokrenuti stečaj samo ako procijene da im je to oportuno, dakle ako će tako brže i lakše naplatiti svoja potraživanja. Ako pak procijene da će svoje tražbine moći bolje zaštiti i naplatiti reprogramiranjem, učinit će upravo to: to je jedino i osnovno pravilo – uvjerava.

Za jedinu banku u hrvatskom vlasništvu među prvih deset – HPB – kaže da stanje nije bilo stvarno. Udjel je loših kredita u ukupima vrlo visok, otprilike 23 posto, što je gotovo 2,5 puta više od prosjeka bankarskog sustava. Naime, na razini sustava loši krediti čine nešto više od devet posto. Nažalost, to je posljedica vođenja dosadašnje kreditne politike, zato će HPB-u trebati još cijelo desetljeće da se ona odbije od prihvatljive razine. U takvim ekstremnim slučajevima visokog udjela loših kredita obično se ide na sanaciju, izvlačenje loših kredita i bilance banke koji se prebacuju na drugu instituciju. Primjerice, u 90-ima to se prebacivalo na DAB, a prilikom sanacije HPB-a 2001., nakon Ljerkovec, na HFP. Takvo će stanje u idućim godinama profitabilnost banke dosta operećivati, zato ona neće moći postizati konkurentne pokazatelje povrata na kapital i aktivu – kaže nam na izvor.

Upravo su banke ključne za daljnji razvoj situacije jer gotovo nema poduzeća u Hrvatskoj koje nema dugoročne obveze prema njima. S početkom krize, odnosno potkraj 2008., povećali su se problemi u urednoj otplati kredita pravnih osoba. Taj trend zasigurno je uočljiviji među malim i srednjim poduzetnicima jer su oni općenito osjetljiviji na sve tržišne oscilacije i tokove. Promatamo li trend s obzirom na vrstu djelatnosti, najsjetljiviji su oni iz građevinarstva i trgovine, odnosno djelatnosti koje su ponajviše ovisile o priljevu inozemnog kapitala. Te su djelatnosti bile i najpogodnije eskalacijom problema neplaćanja u realnom sektoru – objašnjavaju u Splitskoj banci dodajući da je ona zahvaljujući konzervativnoj kreditnoj politici i jasno definiranom pristupu politici rizika i dalje ispod prosjeka bankovnog sustava.

Općenito govoreći, ranijijiv segment u domeni poslovanja s pravnim osobama ipak su manja i srednja poduzeća. Međutim, vrlo je teško prognozirati broj klijenata koji bi mogao završiti u stečaju jer to ovisi o velikom broju različitih faktora koji utječu na konačno rješenje problema – potvrđuju nam i u Erste&Steiermärkische banci.

Ondje kažu kako u slučaju da tvrtka ima strukturne probleme postavljaju pitanje zadovoljavaju li poslovni model i strategija sa svrhom održavanja tržišnog udjela tvrtke. Ako ne, tvrtka mora mijenjati strategiju, osim poslovno restrukturniranje izraditi i financijsko, a banka na temelju takvog plana može reprogramirati klijentove dugove pa eventualno i odobriti dodatna sredstva. Međutim, u slučaju da program nije održiv i da su problemi preduzimci, osmišljava se izlazna strategija.

U krajnjem slučaju, kad se iscrpe sve prethodne mogućnosti, ali u praksi je ipak vrlo rijetko, to može uključivati i zahtjev za pokretanje stečaja – objašnjavaju. Za banke to je, naravno, posljednja opcija: banke u pravilu ne pokreću stečajeve postupke jer je najčešće osigurana hipotekama ili fiducijama vlasništva. Ako se nad tvrtkom prema kojoj ima potraživanja otvori stečaj, banke potraživanja prijavljuje u stečajnu masu i naplaćuje se iz stečajnog ili ovršnog postupka – objašnjavaju u Hypo banci.

Banke izbjegavaju odgovoriti na ključno pitanje – koliko bi njihovih klijenata tvrtki moglo doista završiti u stečaju. Prema podacima o bonitetu riječ je o mnogo tvrtki – 17.023 male, 125 srednjih i 41 velikoj. Od toga je barem sedam velikih kompanija s više od stotinu zaposlenih koje imaju najniže ocjene u sklopu toga najnižega bonitetnog ranga u vrlo lošem položaju. Svih 17.189 ugroženih tvrtki su koje su uspjele izdržati krizu 2009. i s posljednjom snagom preživljavaju 2010. Ako godina koja počinje za nekoliko mjeseci ne bude bolja, mnoge od njih mogle bi vrlo brzo, s manje ili više buke, potonuti u stečaj.