Čekaju zakon koji će iz biznisa izbaciti muljatore.
- identificiranje problema – postavljanje cilja – istraživanje podataka – izrada strategije – određivanje donosilaca odluke – sklapanje koalicija – prikupljanje studija slučaja – rad s medijima (samo ako je nužno)
Ja, a ni vi ne bismo si sami vadili korijen bolesnoga zuba. Za takav zahvat odlazi se k zubaru. Tako je i na javnoj, odnosno političkoj sceni. Taj posao trebaju obavljati stručnjaci, a upravo to rade lobisti, bez obzira na to je li klijent velika korporacija ili pojedinac. Oni analiziraju i daju stručni savjet, a ako zatreba, neposredno, na visokoj stručnoj razini, zastupaju interese klijenta.
Kratko je to i jasno objašnjenje profesije lobista Nicholasa Allarda, svlasnika jedne od najuglednijih američkih lobističkih tvrtki Patton Boggs.
Dok je profesija lobista vani prepoznata i cijenjena, u Hrvatskoj se još pomalo mistificira u stilu: ‘Ja znam ovog, on zna onog’… Takozvani hrvatski model lobiranja percipira se kao da je riječ o muljatorima koji samo hodaju po ručkovima. Razlog takva mišljenja mogao bi se naći i u izostanku Zakona o lobiranju koji bi osigurao jedinstveni okvir za transparentan rad, efikasne mehanizme zaštite, eliminiranje svog lobiranja te odgovor na pitanja tko su pravi hrvatski lobisti, koliko ih ima i za koga rade. Cijelu sliku zamućuje i granica između lobiranja kao profesionalne aktivnosti i lobiranja kao dijela metodologije djelovanja u pojedinim poslovima; svaki diplomat i političar u širem smislu riječi lobira, ali nije profesionalni lobist.
Također, gotovo svaki konzultant u Hrvatskoj ujedno je lobist. Osnovna je razlika u tomu što je konzultant osoba koju se ponajprije usmjerava na davanje stručnih savjeta, objašnjava vlasnik konzultantske tvrtke Intel Marijan Kostrenčić, i za razliku od lobista rijetko nastupa u aktivnoj ulozi predočavanja projekta trećim osobama.
- U svakom projektu u kojem se bavite lobiranjem bavite se i konzaltingom. Granica je vrlo tanka. Konzalting je davanje mišljenja o određenom problemu, a lobiranje je pomoć i traženje najboljih rješenja i ono uvijek ima jasno postavljen cilj – govori i konzultant Mate Granić koji je ujedno i predsjednik Hrvatskog društva lobista sa 111 članova, od kojih se svega deset posto bavi lobiranjem, te dođaje da se donošenje Zakona o lobiranju može očekivati do kraja godine.
U međuvremenu kriterij za najjače hrvatske lobiste mogla bi biti njihova reputacija te najuspješnije i najveće lobističke operacije. Takvih pak ima svega nekoliko, uključujući i one koji lobiraju na europskoj razini. Kostrenčić i Granić svakako su prekalanjeni igrači na nacionalnom terenu, a dio tima mogao je postati i Ivo Sanader koji je u rujnu osnovao savjetodavnu tvrtku u Austriji. No s obzirom na to da državno odvjetništvo steže obruč oko njega, njegova profesionalna konzultantsko-lobistička karijera mogla bi biti onemogućena i prije nego što je počela. Kao premijer i predsjednik HDZ-a Sanader je stvorio jake veze vrlo važne za ‘treću karijeru’, kao što mnogi nazivaju lobistički posao, a takve je veze uspostavio i Granić kao bivši ministar vanjskih poslova, također jedan je od državnik dužnosnika koji se zaputio u konzultantsko-lobističke vode.
U Washingtonu je registrirano 13.500 lobista, a prema podacima Američkog ministerstva pravosuđa industrija lobiranja je u 2009. godini na federalnoj razini dosegnula 3,47 milijardi dolara, što je bilo po većanje od pet posto u odnosu na 2008. Organizacija koja je prijavila najveću pojedinačnu potrošnju u 2009. bila je Američka trgovinska komora s utrošenih 144 milijuna dolara, dok su strane vlade i kompanije potrošile 90 milijuna dolara. Usput, lobističke usluge i ugovori kreću se od osam tisuća dolara na mjesec za osnovni posao praćenja i informiranja, do čak 25 tisuća dolara na mjesec. Zbog velikog utjecaja na državu, u SAD-u lobistička industrija podliježe strigom kontrolama pa lobisti šest puta na godinu pišu službenu izvješća u kojima moraju prijaviti s kim su se poslovno sastajali, za koga točno rade, koliko zarađuju i kome doniraju novac. S druge strane procjenjuje se da se u Europi lobistički ugovori kreću od približno tri do deset tisuća eura na mjesec, no ne postoji financijski nadzor niti pak točni pokazatelji o broju lobista i potrošnji. Prema knjizi Daniela Guéguegna (‘Europsko lobiranje’, 2007.), u Bruxellesu je 2006. djelovalo oko 16.500 lobista i približno tri tisuće organizacija. U Europskoj komisiji trenutačno je registrirano 3.096 interesnih skupina, a u Europskom parlamentu 5.097 lobista, od čega ih je šest iz Hrvatske: Dragica Martinović, Hrvatska gospodarska komora, Natko Vlahović, Hrvatska obrtnička komora, Berislav Čižmek, konzultantska i lobistička tvrtka CBBS, Stjepan Ribić, Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje, Dubravko Miholić, društvo za poslovno savjetovanje Hauska&Partner, Željko Ivančević, konzultantska tvrtka Fima ECS koja u idućih mjesec dana mijenja ime u ECS-Brussels S.p.r.l.
Mate Granić, Magra: Hrvatsko društvo lobista jedina je udruga u Europi sama potaknula donošenje zakona i žestoko se bori da se zakon uvede kao dio antikorupcijskih mjera.
Marijan Kostrenčić, Intel: Najveći je problem lobiranja korupcija, bila ona neposredno novčana ili ‘rodijačka’. Ona sprečava objektivno upoznavanje s kvalitetom projekta.
Marijan Banelli, Banelli: Lobiranje je posao koji ljudi pogrešno definiraju. Najvažnije je steći povjerenje da se sve obavlja u dobroj vjeri i da se ne radi u lošem interesu.
Davor Štern, Trade consulting: Potrebno je vjerovati u kvalitetu projekta i bez obzira na količinu novca; ne bih mogao lobirati za posao koji nije etičan i moralan.
Umijeće lobiranja zapravo je traženje kompromisa i važno je da sve informacije budu točne jer se, u protivnom, ruši kredibilitet lobista. Da je reputacija vrlo važna u procesu lobiranja smatra i Kostrenčić: Važno je da osoba koja lobira uživa ugled u društvu i strukturama odlučivanja kako bi mogla imati pristup ljudima koji odlučuju ili su dio procesa odlučivanja. OMV-ov lobist Kostrenčić već je ranih devedesetih počeo lobirati za to da Ericsson postane ulagač u Nikola Teslu, poznat je po prodaji Večernjeg lista Styriji, a ponosan je i na osnivanje Vipneta te na niz drugih manjih projekata. Ističe da dobar lobist mora dobro poznavati područje za koje lobira, što ne znači nužno da je u tome specijalist, no mora imati primjereno obrazovanje i stručno iskustvo, koji omogućuju brzo razumijevanje i učenje o projektu za koji lobira. Zbog toga, kaže, nije slučajnost da su upravo najbolji lobisti oni koji su u nekom području već postigli znatnu karijeru, a samim time i ugled.