Kako su nasanjkani

Informacija iz Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja poslana prošlog tjedna korisnicima poljoprivrednih kredita da će moći sklopiti nagodbu ili reprogramirati kredit po povoljnijim uvjetima čekala se barem dvije godine, otkako je još prethodnik Petra Čobankovića Božidar Pankretić pokušavao riješiti taj problem. Banke sve do sada nisu bile raspoložene za svojevrsno kolektivno rješenje iako su bile sasvim otvorene za individualni pristup, pa je bilo očito da država i definitivno mora stati iza reprograma svojim autoritetom kako bi se taj problem počeo rješavati. Iako u kapitalističkom društvu poduzetnik odgovara za svoje poslovanje, u hrvatskom slučaju država je, zapravo, prema poljoprivrednicima i ribarima imala i moralnu obvezu pomoći im jer ih je dobrim dijelom ‘uvalila’ u nevolje svojim sugestijama.

Prije četiri godine počela je provedba Operativnog programa razvitka stočne proizvodnje. Studija se temeljila na tadašnjoj otkupnoj cijeni mlijeka od 3,2 kune po litri, što je i ugrađeno u projektu dokumentaciju za kredite od 12 godina. Ljudi iz Ministarstva obilazili su stočare i uvjeravali ih da s HBOR-ovom pomoću počnu proizvoditi mlijeko jer se već tada planiralo povećanje proizvodnje kako bismo u EU ušli sa što većom kvotom.

• Od toga nije bilo gotovo ništa. Mnogi su požalili što su ušli u taj projekt jer sada grčaju u dugovima – kaže Mladen Šolčić, stočar iz Bjelovara koji je farmu od 50 krava s pomoću Operativnog programa povećao na 150.

No ta sredstva nisu bila dovoljna, zato su mnogi morali dizati i kredite u komercijalnim bankama. Šolčić cinično komentira da je država financirala samo gradnju štale, ali ne i infrastrukturu, štalu za podmladak i ostale sadržaje. Najgore je što tada nitko nije razmislio o najobičnijoj stvari – da cijene nisu sveto pismo i da se mogu promijeniti.

• Nakon pada cijene otkupnog mlijeka prošle godine izgubio 1,3 milijuna kuna, a kredit održavam samo zbog toga što sam 30 posto povećao proizvodnju na farmi vrijednoj 15 milijuna kuna – zaključuje.

Država je razvoj govedarske proizvodnje temeljila na otkupnoj cijeni mljeka od 3,2 kune po litri, dijelili su se povoljni krediti, a seljaci su uzimali i komercijalne. Danas se mljeko otkupljuje za 2,15 kuna po litri, i stočari su ostali grcati u dugovima.

Država, županija i grad davali su 10.000 eura po hektaru novih vinograda. U investicije su ušli i oni koji pojmaju vinarstvo i vinogradarstvo. U međuvremenu dopušten je uvoz nekvalitetnog vina. Zalihe domaćih proizvođača nikad nisu bile veće nego ove jeseni.

Program izgradnje i rekonstrukcije ribolovne flote koji je prije pet godina izradila i odobrila Vlada temeljio se na gospodarenju ZERP-om, što nikad nije ostvareno, i sumnjivo velikim resursima male plave ribe. Ribari su sve uložili u povoljnu kupnju domaćih i jeftinijih uvoznih brodova i sada ne znaju što bi s njima.

Osnovni je problem u tome što poljoprivrednici lako ulete u investicije, a onda se udaraju po glavi kad se to mora početi vraćati. Sadilo se i na područjima vrlo sumnjive kvalitete, a najzalosnije je što je država za vinogradarske poticaje dala mnogo, a ništa od toga nije kontrolirala: ni komu daje, za koja područja, kako se troše sredstva. Bilo je slučajeva da su ljudi kupovali strojeve koji im uopće ne trebaju, jednostavno zato što se moglo prelako do tog novca – objašnjava Tomac, čija je obitelj već 1987. počela kupovati hektar po hektar kvalitetnoga vinogradarskog zemljišta, i to svojim novcem, izbjegavajući kreditno zaduženje.

Nisu se pomamili ni kad su počeli programi poticaja, nego su se prilagođavali svojim financijskim mogućnostima.

Na još jedan aspekt apsurdna upozorava i poznati vinar Ivan Enjingi:

• Kakvog smisla ima s jedne strane poticati vinogradarstvo, a s druge strane dopuštati velikim uvoznicima da uvozom rinfuznog vina i onog u bocama, ali slabe kvalitete, veoma ugrožavaju domaće proizvođače. Naša je tržišna pozicija danas takva da su konkurenti hrvatskim kvalitetnim vinima ona uvozna niske kvalitete, što je posve suludo – kaže.

Izlaz vidi u zabrani, odnosno reguliranju uvoza. Tvrdi da je podupirao sve Vladine napore da se u Hrvatskoj poveća broj vinograda na primjerenim položajima jer ih je do 2000. većina bila na posve neprimjerenima. Poticaji su, dodaje, pomogli podizanju kvalitetnih vinograda, ali naglašava da je šteta nastala poslije, i to zato što ih je svatko mogao dobiti bez nadzora.

Dobar primjer lošega državnog planiranja projekata imamo i u ribarstvu. Program izgradnje i rekonstrukcije ribolovne flote koji je prije pet godina izradila i odobrila Vlada temeljio se na nekoliko pretpostavki koje su bile, ispostavilo se, dijelom naivne, dijelom netočne. Prvo, željelo se gospodariti golemim područjem, većim od 20.000 četvornih kilometara, dakle nikad proglašenim gospodarskim pojasom, poslije nazvanim ZERP.

• Zato je trebalo osposobiti vlastitu flotu da može konkurirati na tom području mnogo jačoj talijanskoj ribolovnoj floti, dakle floti sa svim vrstama brodova. Naglasak je ipak bio na brodovima za izlov najvećih količina sitne plave ribe i tunja u otvorenim vodama Jadrana – objašnjava predsjednik Udruženja ribarstva i prerađe ribe u HGK Miro Kučić i dodaje da, ako ne bismo iskorištavali svoje resurse, bili bismo prisiljeni ustupiti ih susjedima na eksploataciju.

No odbijegni premijer Sanader, koji je do posljednjeg trenutka prije donošenja odluke u Saboru tvrdio da će se ZERP primijeniti u punom obliku, popustio je pritiscima Europske unije i njezinih članica Italije i Slovenije upropastivši dugogodišnju borbu hrvatskih ribara za proglašenje gospodarskog pojasom, ali uništio je i najjači argument za buduće pregovore s EU u Poglavlju 13., vezanom uz ribarstvo. Budući da ZERP nije proglašen, hrvatskim je ribarima ostala jaka talijanska konkurencija.

Drugi je razlog zbog kojega se ušlo u taj projekt znanstvena procjena da su resursi sitne plave ribe 160 tisuća tona. Sljedeće godine pokazale su da je ulov između 40 i 45 tisuća tona, no još je tragičnije da ni danas zapravo nisu znanstveno procijenjeni resursi sitne plave ribe. Isto tvrdi Duško Vidov, upravitelj zadruge Ribarske slike iz Kalija, dodajući da se tada pretpostavljalo da se lovi samo 10 do 15 posto kapaciteta. No stanje se pokazalo drukčijim.

Na pogrešnim se pretpostavkama osmišljavao program poticaja i izgradnje flote od dvadesetak brodova. Kako je to izgledalo iz ribarske perspektive, opisuje Vidov:

• Shema poticaja bila je sljedeća: ministarstva poljoprivrede, mora i gospodarstva davala su svaka 10 posto i isto toliko sam ribar, a na preostali iznos HBOR je davao kredit koji je, tada se računalo, ribar trebao isplatiti za 10 godina.

Istodobno je Vlada dopustila uvoz 30 ribarskih brodova iz SAD-a, pa se dogodilo da su ti rabljeni brodovi pod hipotekom bili povoljniji od gradnje domaćih brodova poticanih sredstvima HBOR-a i triju ministarstava. Unatoč tomu 20 ribara odlučilo je poslušati Vladin prijedlog i investirati u domaće brodove, no zanimljivo je da su oni koji su na svoju ruku skoknuli do Amerike i kupili brodove za tu investiciju poslije ostvarili pravo na povrat kapitalnih ulaganja (do 500.000 kuna po brodu) iako se ni taj program nije proveo do kraja. Naime, nakon svega hrvatska je flota došla do brojke od 150 do 200 brodova i tek se nakon toga pokazalo da sitne plave ribe nema dovoljno.

• Program je bio vrlo dobar, no nijedna strategija, nijedan program utemeljen na pogrešnim pretpostavkama ne može uspjeti – naglašava Kučić.

Država je pokazala dobru volju, ali i začuđujuću aljkavost i neozbiljnost u pristupu tim velikim projektima. Na hrvatskom se primjeru pokazalo da i put u tržišni pakao može biti popločen dobrim namjerama. Nije stvoreno okružje za njihovu realizaciju i nije se ni pokušalo shvatiti da se većina ljudi koja je ulazila u kreditiranje zapravo prvi put ozbiljno susrela s poduzetništvom te nije znala u što se upušta. Zato nije riječ o čistom tržišnom odnosu, pa bi Vlada, koja je usmjeravala te ljude, trebala snositi odgovornost i pomoći im da što lakše prebrode krizu.