ROBERT AUER Majstor ženskog akta i portreta

Gotovo pedeset godina poslije smrti i točno 77 od posljednje autorove veće izložbe u Galeriji Klovićevi dvori otvorena je retrospektiva umjetnika koji je kao jedini Hrvat izlagao sa secesijskim umjetnicima u Münchenu 1896.

Slikar Robert Auer (rođen u Zagrebu 1873., umro 1952.), poznat kao predstavnik hrvatske moderne koji je zbog osebujnoga kolorita proglašen i predstavnikom Zagrebačke šarene škole, majstor je ženskog akta i veliki portretist. Gotovo pedeset godina poslije smrti i točno 77 od posljednje autorove veće izložbe održane u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu (1933.) u Galeriji Klovićevi dvori pružen nam je uvid u 140 djela umjetnika koji je kao jedini Hrvat izlagao sa secesijskim umjetnicima u Münchenu 1896., a dobio je i posebno priznanje na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Stasao je s pripadnicima moderne umjetnosti prvih desetljeća prošlog stoljeća, kad se ta umjetnost u hrvatskoj razvijala ukorak s europskim kretanjima. Publici se ponajviše predstavljao kao slikar ‘Akta pod crvenim svjetlom’ iz Moderne galerije, koja ima nekoliko njegovih djela.

Glavnina njegovih slika rasuta je u privatnom vlasništvu (za desetak najvrednijih još se vodi sudski spor). Stoga je danas veliko otkriće gledati Aueru kao rasnog slikara koji je majstorski vladao tehnikom i zanatom. Jedno od najvećih otkrića na retrospektivi crtači su blokovi i naslovnice časopisa. Auer je u tome pokazao zavidnu vještinu crteža i majstorstvo u slikanju akvarela. Organizirana u kronološkom slijedu, retrospektiva u Klovićevim dvorima predstavlja Auerov rad.

Posljednjih godina o Aueru se govorilo uglavnom kao o erotomanu i autoru 900 crteža figure Veneris, nedavno otkrivenih. Na ovoj izložbi autori su željele pokazati i ambijent slikareva atelijera i neke osobne predmete. Posebno je, kao samostalan artefakt, izložen oslikani secesijski ormar iz obitelji Donat koji je preko Muzeja za umjetnost i obrt bio i na nekoliko izložbi hrvatske secesije u svijetu.

Spretan i talentiran, Auer je bio veoma popularan u građanskim krugovima. Naslikao je seriju portreta suvremenika tijekom prve polovine 20. stoljeća, a kao i Vlaho Bukovac temu akta doveo je do perfekcije jer je bila nepresušno vrelo njegove inspiracije. S Bukovcem ga je povezivala i suradnja na oslikavanju svečanoga zastora HNK u Zagrebu ‘Hrvatski preporod’. Zagrebački dio svojega bogatoga života proveo je najprije kao nastavnik u Obrtnoj školi, zatim na Akademiji likovnih umjetnosti, a sa suprugom, slikaricom Leopoldinom Auer-Schmidt, osnovao je 1897. prvu hrvatsku privatnu slikarsku školu. Retrospektiva se može razgledati do 21. studenoga.

Otkad se iz šatora u Münchenu nakon 17 tupih udaraca po bačvi 18. rujna zaorio povik ‘Ozapft is!’ pivoljucima iz cijelog svijeta postalo je jasno gdje im je trenutačno omiljeno odredište. Oktoberfest, najslavniji svjetski festival piva, ove godine slavi 200. rođendan. Do 4. listopada za pivskim će kriglima ondje posezati milijuni Bavara i njihovih slavnih i manje slavnih gostiju. Ove je godine u dirndlice po Oktoberfestu već prošetala američka zvjezdica Kim Kardashian, ali Bavarske njezin posjet nije pretjerano impresionirao. Radije se prisjećaju anegdota iz povijesti, pa tako raspredaju o tome kako je Albert Einstein kao honorarac u tvrtki svog ujaka popravljao električne instalacije po šatorima Oktoberfesta početkom prošlog stoljeća.

Već od prve scene, a zatim i tijekom cijelog filma, gledatelju je savršeno jasno da gleda film nevjerojatno nalik na nešto što je režirao Inárritu. Dojam je savršeno točan jer je ‘Babel’, ‘21 gram’ i ‘Pasju ljubav’ napisao čovjek koji je režirao ovaj film. Mnogo više, dakle, poznatiji kao scenarist, Arriaga je tek treći put u redateljskom stolcu, ali to što se ne može othvati identičnome ‘modus operandi’ ne ide mu u prilog zato što je koncept istrošen. Treba priznati da je film star dvije godine, dakle datira iz vremena kad je taj žanr još bio živahan, no ovo je već zaista recikliranje u kojem se Arriaga ne snalazi ni otprilike toliko dobro kao Inárritu, koji je sa svakim sljedećim filmom donosio novu razinu vještine. Arriaga to pokušava kompenzirati patetikom, pa je rezultat spora i rastegnuta melodrama, forsirana i pretjerana u najvećem dijelu. Vjerojatno je bolje vratiti se u tandem s Inárrituom.

Iza hitova kao što su ‘Suzie Q’, ‘Bad Moon Rising’, ‘Around the Bend’ i, prije svega, ‘Proud Mary’ stoji ime Johna Fogertyja i legendarnoga sastava Creedence Clearwater Revival. Fogerty se nakon raspada benda koji je djelovao od kraja 60-ih do 1972. upustio u manje uspješnu solo karijeru. Ipak, 1985. snimio je album Centerfield s kojim je vratio staru slavu, a u povodu 25-godišnjice ponovno je objavljen kao podsjetnik na uspjeh koji je tada postigao. Za razliku od posljednjeg albuma ‘The Blue Ridge Rangers’, koji je izašao prošle godine, a na kojem su bile uglavnom obrade, ‘Centerfield’ se može nazvati pravim autorskim ostvarenjem jer je Fogerty pjesme, osim što ih je sam napisao i izveo, i producirao. Cijeli je album, kao i manje-više sve što je glazbenik radio, prožet južnjačkim country rock-zvukom kojeg se nikad nije odrekao i tako ostao dosljedan svojim korijenima, ali također se lišio bilo kakvog utjecaja modernije glazbe koja bi mu otvorila put prema širem slušateljskom krugu. ‘Centerfield’ je ponajviše album za slušatelje podložne nostalgičnom raspoloženju.