Za tunu se kaže da je ‘morska svinja’, što znači da se od nje ne baca ništa osim krvi. Tunolov u zemljama Sredozemlja ima dugu i dokumentiranu povijest: još su Homer i Plinije opisivali njezin izlov na području oko Sicilije, a takav je ribolov osiguravao hranu i stanovnicima oko Gibraltara i Helesponta. Arapi su ga uveli u Španjolsku, a i u antičkom Rimu lov tune i soljenje njezina mesa bile su dvije veoma važne aktivnosti.
Boja mesa može varirati od svijetloružičaste do smeđkastocrvene, ovisno o vrsti tune. S prehrambenog stajališta bogato je bjelančevinama i masnoćama. Dok tunjevina konzervirana u ulju sadrži od 260 do 300 kilokalorija na 100 grama, svježe mesa samo neznatno premašuje pola te vrijednosti. Ovisno o dijelu ribe s kojeg je odrežano, meso sadrži više ili manje masnoća. U filetima ih ima najmanje, a u mesu oko trbuha najviše. Za konzerviranje najčešće se rabi manje masno meso, pa tako konzervirana tunjevina ima niži postotak masnoća, ne uzima li se u obzir ulje u kojem najčešće pliva.
Uz bjelančevine i masnoće tunjevina sadrži i mineralne soli, zbog čega se smatra energetskom hranom. Fileti su izvrstan izvor bjelančevina, a ostali dijelovi tune omega-3 masnih kiselina. Maksimalno iskorištavanje tunjevine poznato je u japanskoj kuhinji za pripremu sushija, sashimi i dashi, a zapadna ga tradicija priprema kuhano, pečeno na žaru, u tavici ili pećnici, na pari te za court-bouillon. Tunjevina se izvrsno sljubljuje i s crnim vinom.
