20-ak

Budući da Plešivica ima dugu turističku tradiciju, još se od 60-ih godina pokušavala sagraditi vinska cesta. Kad se tomu pristupilo, projekt je proveden vrlo ozbiljno.

Da bi bio uspješan u ponudi vinske ceste, vinar mora biti i stručnjak za proizvodnju, i poduzetnik, i trgovac, ali malo je onih u jednoj obitelji koji uspiju biti sve to.

Vinska cesta jako je interesantna i za nas velike proizvođače jer iako kontroliramo 100 hektara, kod kuće prodamo 10 posto proizvedenog vina.

Naša je sreća u Istri to što je 60 posto nasada kod nas malvazija, pa nastojimo gurati nju. Dalmacija bi isto mogla učiniti s plavcem, a Slavonija s graševinom.

Istarski su vinari, naime, uspjeli turiste koji su bili na obali privući u svoje podrume i ondje im prodati proizvod. Vinari na cestama Plešivice, Zeline, Siska ili Međimurja mogli bi isto učiniti s turistima koji dolaze u Zagreb. Naša je sreća što je 60 posto nasada kod nas malvazija, zato nastojimo gurati nju, ali Dalmacija bi to mogla učiniti s plavcem, a Slavonija s graševinom. No trebaju potražiti pomoć profesionalaca koji se bave brendiranjem, jer ni mi nismo do toga došli sami, nego uz pomoć stručnjaka – kaže Matošević.

Bez rada nema rezultata, ali svakako ni bez pomoći i potpore lokalnih uprava, što dobro pokazuje primjer Kutjeva – vinorodan kraj s poznatim proizvođačima, naime, još nema registriranu vinsku cestu. To nam nije na pohvalu, ali tako je. Imamo oznake, svoje ponude i programe, čak i dodatne sadržaje, ali čekamo županiju da odradi službeni dio – kaže Vladimir Krauthaker, poznati vinar iz tog kraja.

Upravo je njegovo gospodarstvo izvrstan dokaz da poslovanje u sklopu vinske ceste mora biti zanimljivo i velikima. Naime, iako Krauthaker obrađuje grožđe na čak 100 hektara, kod kuće prodaje čak 10 posto proizvedenog. Količina je to koja bi za malog proizvođača značila cjelokupnu proizvodnju. Prodajom kod kuće rješavaju se brojni problemi, a osim toga što se ukidaju troškovi koje proizvodi ponuda u prodavaonicama, rješava se i problem likvidnosti jer je naplata trenutačna. Osnovna je ideja vinske ceste da ona za svakog vinara koji je u nju uključen mora polučiti komercijalni učinak. Vinske ceste tako su sigurno nešto čemu bi vinari trebali težiti, ali kod nas se na njihovu razvoju mora još mnogo raditi. Tako se, naprimjer, u Dalmaciji, gdje se proizvodnjom vina ponose mnogi, vinske ceste u obliku u kojem postoje na kontinentu ne mogu naći.

Turisti dalmatinskih vinarima sami dolaze, zato oni zapravo nemaju potrebu organizirati se u vinske ceste, ali to nije opravdanje. Ipak, velik je problem regulativa, koja koči Dalmaciju. Ne dopušta se gradnja vinarija u vinogradima, a to je velika kočnica za razvoj vinskog turizma. Naprimjer, na lokaciji Dingač, koja je uistinu veoma impresivna i turistički poželjna, ne mogu se razgledati podrumi jer su neattractive selu. To bi svakako trebalo promijeniti – objašnjava Saša Špiranec, enolog i autor knjige ‘Vodič kroz vina Hrvatske’.

Svakako bi što prije trebalo popraviti i sistematizaciju podataka o vinskim cestama jer trenutačno se ne može dobiti podatak o tome koliko ih je uopće u Hrvatskoj. Prema Liderovoj procjeni, vinskih je cesta danas 20, no teško je provjeriti je li ta brojka potpuna. Kad se gleda po regijama, u istočnoj su Hrvatskoj Kutjevačka i Iločka vinska cesta, a Baranja se pak može pohvaliti s četiri (Beli manastir, Zmajevac, Suza i Kneževi vinogradi). Slijedi Đurđevačka vinska cesta, Vinska cesta Moslavine i četiri ceste u okolici Varaždina (Toplička, Klampotić, Jalžabet i Ludbreg). U neposrednoj okolici Zagreba nalaze se tri ceste, Plešivička, Zelinska i nova, Zagrebačka, a kod Karlovca još Ozaljsko-vivodinska cesta. Kad im se pribroje četiri istarske vinske ceste, brojka doseže taman dvadeset. Važnija od brojka vjerojatno je pouka cijele priče: želi li se sustavno i ozbiljno pristupiti razvoju te vrste turizma, broj i lokacija vinskih cesta trebale bi biti informacije do kojih lako i jednostavno mogu doći ne samo hrvatski novinar nego i bilo koji strani posjetitelj koji razmišlja o tome da ih posjeti.