Protiv obiteljskih tvrtki – Kod nas je još prisutan preveliki antagonizam između poslodavaca i radnika pa se umjesto suradnje odnos često pretvara sukob dvaju neprijateljskih frontova. To ne može regulirati zakonom – zaključuje Topčić. One najvažnije odredbe zakona posebno presudnima ne smatra ni Ferdelji, nego navodi neke nelogičnosti, poput zabrane preferiranja pri zapošljavanju, što stavlja u nezgodan položaj mala obiteljska gospodarstva koja u pravilu najradije zapošljavaju – članove obitelji. Pritom duhovito dodaje da mu ni dio u vezi sa seksualnim uznemiravanjem nije posve razumljiv jer u njegovoj tvrtci ima stotinjak brakova proizašlih iz poznanstava na poslu, odnosno, kao što poentira, proizašlih iz seksualnog ‘uznemiravanja’. Ograđuje se, doduše, od situacija u kojima netko zlorabi položaj u tu svrhu. U nešto ozbiljnijem tonu nastavlja da ZOR možda i jest malo predimenzioniran i prereguliran, ali smatra kako je važnije odlučiti se u vezi s time kakav zakon zapravo želimo. Želimo li ga prilagoditi sukladno trenutačnoj, teškoj situaciji, ili prema nekoj željenoj, normalnoj, pita se Ferdelji i sugerira fleksibilnije zapošljavanje i otpuštanje za drugu situaciju.
Problemi u provođenju U krajnjoj liniji, kaže, radniku će uvijek biti u interesu raditi što manje i dobiti što više, dok će poslodavcu biti u interesu da radnik radi što više i dobije što manje. Svi kolektivni ugovori u njegovoj tvrtci polaze stoga od dogovora da svi rade više i zarade više, efektivno ilustrira Ferdelji svoj kompromis u praksi. Suprotno sindikatima, u čijim je redovima bio dugo prije politike i ispregovarao prvi Zakon o radu prije 15 godina, Lesar vjeruje u izlišnost mijenjanja pravne norme i upozorava na nešto drugo. Sadašnji zakon smatra jednim od boljih u Europi, ne zato što su ga Hrvati sjajno smislili nego stoga što su ga dobro prepisali, ali probleme nalazi u njegovu provođenju. Originalni na koje su se naši zakonodavci ugledali polazili su od triju osnovnih uporišta, pojašnjava Lesar, a to su socijalno partnerstvo (što se prije svega očituje u donošenju kolektivnih ugovora), efikasnu inspekciju (prevencija i sankcijiranje) i efikasno pravosuđe. Nažalost, Hrvatska u sva tri navedena područja ne stoji najbolje. Praksa provođenja kolektivnih ugovora takva je da se praktički o njima događa regulirati kolektivnim ugovorom, obveza kolektivnog pregovaranja kod svih poslodavaca koji zapošljavaju više od 20 zaposlenih te sklapanje općega kolektivnog ugovora koji bi se primjenjivao na sve poslodavce i na sve zaposlene. I dok interesna u druga poslodavaca iznosi niz spornih odredbi i nudi njihovu promjenu, sami poduzetnici, čini se, i nisu toliko opterećeni slovom na papiru koliko praksom i onom nepipljivom dimenzijom – međuljudskim odnosima. Ono što stoji u zakonu presudnim za poslovanje, pa i za cjelokupnu ekonomsku situaciju, ne smatraju ni Vladimir Ferdelji iz Elektrokontakta, ni Ivan Topčić, iz Tim Kabela. Iako se obojica slažu da bi mogao biti bolji i logičniji, Topčić tvrdi kako je daleko ‘važnija promjena društvene svijesti i kulture ophođenja svih sudionika u gospodarstvu – sindikata, Vlade i poslodavaca’. Upravo se u toj tvrdnji nazire i razlog zašto praksa ograničavanja razdoblja potrebnog za dogovor novoga kolektivnog ugovora nije zaživjela u većini zemalja. U Njemačkoj ili Austriji, primjerice, osim činjenice da postoje i drugi načini promjene ugovorenih radničkih prava, recimo, putem dogovora radničkih vijeća s poslodavcem, zainteresirane su strane razvile i svi jest o nužnosti kompromisa i dogovora u razumnom roku, i to na razumni način koji uzima u obzir okolnosti.
Strana praksa radnog zakonodavstva EU daje samo minimalan okvir koji vrijedi za sve članice. U europskoj praksi definirana su načela koja se odnose na radno vrijeme, tip ugovora (određeno, neodređeno), privremene radnike i protok radne snage između članica, no konkretna pravila određuju nacionalne države. Unija postavlja minimalan okvir koji vrijedi za sve članice, a težnja je da se socijalni partneri potaknu na dogovor koji bi zadovoljio sve zainteresirane strane, prije svega kolektivnim ugovorom. Svaki zaposlenik mora od poslodavca napismeno dobiti jasno definirane uvjete rada, što podrazumijeva rok zaposlenja, mjesto rada i naknadu, opis posla, radno vrijeme, godišnji odmor i uvjete otkaza. Jedina iznimka može biti odluka članice da se ta pravila ne odnose na radnike zaposlene na mjesec dana ili kraće, odnosno na radnike čiji radni tjedan ne premašuje osam sati. Za one pod ugovorom na određeno mora se osigurati jednakost prema zaposlenima na neodređeno, pri čemu je izričito zabranjena zloporaba sukcesivnih ugovora na određeno vrijeme. U tu svrhu mora se definirati maksimalno vrijeme trajanja ugovora na određeno i dopušteni broj obnavljanja ugovora, uz iznimku stručnih usavršavanja i šetrivanja. Radni tjedan ne smije premašiti 48 sati u prosjeku, uključujući prekovremene, a radnik mora imati minimum od 11 sati slobodnog vremena u svaka 24 sata, obveznu pauzu ako radi dulje od šest sati, minimum od 24 sata slobodnog vremena u tjednu, plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna u godini te posebnu zaštitu za noćni rad, s time da za određena zanimanja postoje izdvojene direktive (liječnici, prijevoznici sektor, radnici na platformama itd.). Američko radno zakonodavstvo pak na saveznoj razini definira samo goli minimum (npr. minimalna je nadnica 7,25 dolara po satu), ali praktično sve relevantne detalje ostavlja državama i socijalnim partnerima na dogovor, naglašavajući kolektivni ugovor kao najvažniji mehanizam zaštite prava radnika. Oni koji nisu pokriveni kolektivnim ugovorom, ili posebnim individualnim, ugrožena su vrsta čija zaštita ovisi o dobroznanosti saveznih država. Kad je riječ o produljenoj primjeni kolektivnog ugovora, trenutačno najsporniji točki u Hrvatskoj, u Austriji i Njemačkoj institut produljene primjene pravnih pravila kolektivnog ugovora predviđa produljenje kolektivnog ugovora neovisno o razlogu njegova prestanka (istek, otkazivanje) do sklapanja novog, što može podrazumijevati i novi dogovor radničkog vijeća s poslodavcem, kao i promjenu ugovora o radu, objašnjava Grgurev.
